INT. HER. TRIB. 8. XI. INTERVENIRATI ILI NE? AMERIKA TREBA ODLUČITI

SJEIDNJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. XI. 2000. Intervenirati ili ne? Amerika treba odlučiti "Nedavne intervencije SAD-a imale su najrazličnije oblike: održavanje mira (Bosna u proteklih pet godina), mirotvorstvo (Kosovo u proteklih 16 mjeseci), 'operacije koje ne uključuju rat' (Somalija, Haiti, Ruanda) i humanitarna pomoć u vojno nesigurnim okolnostima (sve navedeno). U leksikonu vojnih planera, te operacije kolektivno se nazivaju 'kontingencijama malog opsega' (...). Krajem 1999. godine, SAD su imale 253.000 vojnika koji su bili raspoređeni u stranim zemljama. Većina od njih bila je razmještena u 11 zemalja NATO-a, kao i u Japanu i Južnoj Koreji, i odražavaju obveze Amerike kao saveznika. Unatoč svemu, mjesta na kojima je bio raspoređen manji broj vojnika- Bosna (5.800), Srbija uključujući Kosovo (6.400), Makedonija (1.100) i Srednji Istok (13.000), nasljeđe Zaljevskog rata iz 1991. godine - objašnjavaju neproporcionalni udio opterećenja i umora pod kojim vojni establishment sada djeluje. Za ovo postoje brojni razlozi. Obiteljima vojnika nije dopušteno da ih prate(...). Opetovane i dugačke odvojenosti imaju pogubnog učinka na obitelji i na moral vojnika(...). Godinama je vojni establishment SAD-a bio podešavan tako da može intervenirati u slučaju najvećih ratova, posebice u sukobima koji se simultano događaju u sjeveroistočnoj Aziji i na Srednjem Istoku. Tako se pretpostavlja da ako se dva veća rata mogu istodobno uspješno držati pod nadzorom, neodređeni manji broj vojnika, kao u Bosni npr., također može biti održavan pod nadzorom(...) Pa ipak, u kojoj su mjeri takve misije s manjim brojem vojnika bile uspješne? Takve intervencije tipično se događaju u zemljama čiju politiku i etničke napetosti političari, vojne sile i birokracije niti dobro razumiju niti učinkovito rješavaju. Sposobnost SAD-a da ublaži takova stanja (...) oštro je ograničena(...). Otrježnjujuće dvosmislenosti izvanredno su portretirane fotografijom koja je izašla na naslovnici 'The Economista' prošle godine, koja ja prikazivala izmučenog Kosovara pod naslovom: 'Žrtva Kosova ili NATO-a?' Protivnici intervencije SAD-a- 'realistička' škola - smatraju da bi vojsku trebalo slati u inozemstvo samo kada su 'ugroženi vitalni nacionalni interesi', (...) a intervencija treba ovisiti i o tome jesu li akcije o kojima se razmišlja multilateralne ili unilateralne. Tvrdi se da intervencije u Somaliji, na Haitiju, Ruandi, Bosni i Kosovu nisu prošle ovu oštru provjeru, iako akcija u Zaljevu s ciljem odbijanja iračke invazije na Kuvajt jest. Oni koji podupiru intervenciju - 'idealistička' škola - odgovaraju da humanitarni problemi, uključujući i unaprjeđivanje etničkih i religioznih tolerancija, zaštitu humanitarnih prava i unaprjeđivanje demokracije, predstavljaju ključne američke vrijednosti. Dakle, i samo opipljivo podupiranje tih vrijednosti vitalni je nacionalni interes. Tijekom predsjedničkih rasprava, George W. Bush bio je skloniji politici koja je protiv intervencije, realistički stav, dok je Al Gore podupirao aktivniju, idealističku ulogu SAD-a 'preko bare'. (...) Hipokratova prisega liječnicima nalaže da 'iznad svega, ne činite zlo.' Ovo je prezahtjevan standard da bi ga se primijenilo na vojnu intervenciju, jer ta stanja ne mogu biti mjerena preciznošću i sigurnošću. Unatoč svemu, kada američki političari razmišljaju o intervenciji u inozemstvu, to bi trebali činiti uz mnogo poniznosti,(...) zbog duboko neisgurnih veza između instrumenata koje koriste i kompleksnih ciljeva kojima teže. Možda postoje načini uporabe tih instrumenata tako da se nanosi manje zla. Jedan način, popravka onoga što se nekoć nazivalo Nixonovom doktrinom, jest opremiti i uvježbati žrtve mjesnih sukoba (npr., Bosance koje napadaju Srbi), umjesto slanja sile za vanjsku intervenciju. Drugi pristup jest dio vojne sile SAD-a namijeniti za intervencije manjeg opsega, uvježbavati ih i opremati s ciljem maksimiziranja njihove učinkovitosti u takovim zadaćama. Niti jedna od tih mjera nije bez rizika, no još uvijek su bolje od drugih alternativa. Čak iako je Hipokratova prisega neprikladna za određivanje osobina intervencije o kojoj se razmišlja, još uvijek postoji odredba koja bi trebala biti obvezatna: shvati da će šteta biti neizbježna posljedica intervencije i zbog toga pokušaj uvjerljivo pokazati, prije nego što se intervencija dogodi, da bi takova šteta bila mnogo manja od željenog, iako nesigurnog, poboljšanja kojem se teži.(...)", piše Charles Wolf Jr.