US WT 1. 8. PONIŠTAVANJE USTAVA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 1. VIII. 2000. Rušenje Ustava "O Rimskome statutu Međunarodnoga kaznenog suda iz 1998. možda bi se moglo reći i nešto dobro, ali ako bi se i moglo, ne pada mi odmah na pamet. Po Rimskome statutu, koji stupa na snagu kad ga ratificira 60 zemalja, ratovanje bi postalo kazneno djelo što bi poništilo Ustav SAD-a. Taj bi statut SAD morale odbaciti kao sramotu i nastranost zakona te bojkotirati međunarodnu glupost u skladu sa Zakonom o zaštiti američkih vojnika za 2000., koji je podržao zavidan broj republikanskih čelnika iz Donjeg doma Kongresa i Senata. U natjecanju između Ustava i ugovora, Ustav pobjeđuje. Kao što je objasnio Vrhovni sud u slučaju Reid protiv Coverta (1957.), a tom se mišljenju pridružuju i najistaknutiji zagovornici građanskih sloboda predsjednik suda Earl Warren i potpredsjednici suda Hugo Black, William O. Douglas i William Brennan: 'Nikakav sporazum sa stranom državom, na koji se ne odnose ograničenja Ustava, ne može dati ovlasti Kongresu ni bilo kojem vladinom tijelu... To bi bilo suprotno ciljevima onih koji su stvorili Ustav, kao i onih koji su odgovorni za Zakon o pravima, a pogotovo bi bilo strano cijeloj našoj ustavnoj povijesti i tradiciji tumačenja Članka VI koji SAD-u omogućuje provedbu vlasti u skladu s međunarodnim sporazumom ne obazirući se na ustavne zabrane." Rimski bi statut, međutim, kršio vrijedne ustavne odredbe koje štite od sudskog progona i prijetio bi predsjedniku i Kongresu u slučaju rata. Stvorio bi Stalni međunarodni kazneni sud sastavljen od 18 sudaca koje bi se na devet godina biralo dvotrećinskom većinom glasova zemalja koje su ratificirale sporazum. Sudske presude donosile bi se većinom glasova sudaca koji predsjedaju sudom. Tužitelja koji bi istraživao i vodio slučajeve apsolutnom bi većinom birale zemlje koje su potpisale Rimski sporazum, a on bi svoju dužnost obnašao devet godina. Kaznena jurisdikcija suda zastrašujuća je jer je podložna političkim manipulacijama i jer je uznemirujuće nejasna. Sud je nadležan za slučajeve genocida, zločine protiv čovječanstva, ratne zločine i agresije. No svaki od tih pojmova zlokobno je neodređen, baš kao i definicija ljepote u oku promatrača. Tipičan je zločin napadačkog rata. Gdje je granica između napada i samoobrane, ili između pravednog i nepravednog rata? Nacije će neizbježno imati različito mišljenje u svakom pojedinom slučaju pa su neizbježne hirovite sudačke odluke. Nueremberški sud koji je osnovan nakon Drugoga svjetskog rata, a koji je uključivao sovjetske suce, nacističke je vođe optužio za agresiju na Poljsku i druge zemlje. Ali sovjetski vođa Josif Staljin - koji je kriv za sličnu agresiju na Finsku, Poljsku, baltičke zemlje i Rumunjsku pod pokroviteljstvom pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. - nije optužen ni za što. A Tokijski sud, dalekoistočna verzija Nueremberškoga međunarodnog suda, nije optužio japanskog kralja Hirohita za agresiju, iako je 1931. odobrio invaziju na Mandžuriju, 1937. invaziju na Kinu i Pearl Harbor. Mnoge su zemlje optuživale SAD za agresiju u vijetnamskom ratu te za agresiju na Castrovu Kubu u Zaljevu svinja 1961. koja je bila potpuni neuspjeh. A neki nas danas optužuju za agresiju na Miloševićevu Jugoslaviju zbog bombardiranja koje je bilo odgovor na unutarnje etničko čišćenje te za napad na Sadamov Irak jer smo de facto uspostavili protektorate za iračke Kurde i Šiite. Je li Rusija kriva za agresiju u Čečeniji, Indija u Kašmiru ili Armenija u Nagorno-Karabahu, odnosno Etiopija u Eritreji? Jednodušan će odgovor sigurno izostati jer se ni mišljenja država ni mišljenja pojedinaca ne mogu poklopiti kad je riječ o tome može li se otpočinjanje rata opravdati moralno ili na bilo koji drugi način, a ne poklapaju se čak ni kad su u pitanju relevantni dokazi poput povijesnih nepravda koje se događaju još od vremena Staroga Zavjeta. Ustav, međutim, zahtijeva razumnu određenost glede zabrana kriminalnih djela kako bi se građanin mogao pokoriti zakonu. Kao što je to Vrhovni sud naglasio(...): ' Statut koji niti brani niti zahtijeva provođenje nekoga djela, (...) tako da muškarci i žene prosječne inteligencije moraju pogađati njegovo značenje i različito ga primjenjuju, krši prvi ključni uvjet za primjenu zakona.' Ustavna klauzula o sudskom postupku, međutim, traži razumnu točnost o tome što je kažnjivo kako bi građanin mogao postupati u skladu sa zakonom. Kao što je Vrhovni sud iznio u slučaju Connally protiv tvrtke 'General Construction' (1926.): 'Statut koji zabranjuje ili zahtijeva djelo tako nejasnim riječima da muškarci i žene prosječne inteligencije moraju nužno nagađati njegovo značenje i različito tumačiti njegovu primjenu, krši temelje provedbe zakona.' Ono što je rečeno o agresiji i upozorenju jednako je primjenjivo na ratni zločin slučajnoga napada na civile ili privatni posjed koji je u predviđenom vojnom napredovanju očito bio suvišan. SAD su bombardirale Tokio, ubile desetke tisuća civila (koji su se našli okruženi obrambenim položajima), bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki uz jednako jezive posljedice. Mnogi i danas tvrde kako je očito da je pokolj civila bio suvišan u odnosu na glavni cilj: predaju Japana. Isto vrijedi i za slučajno bombardiranje civila u Jugoslaviji radi pokoravanja Miloševića zbog etničkog čišćenja na Kosovu. Odgovori na takve povijesne zagonetke nisu poznati niti će ikad to biti jer je naše razumijevanje ljudske psihe tako problematično. Kad je kriva procjena proglašena zločinom, posebno po Rimskome statutu, zakon postaje sredstvo opresije, a ne pravde. A zlo se pogoršava jer ne postoji statut koji bi zadao granice Rimskoga statuta. Sljedeći će naraštaji često pobijati oslobađajuće presude onih koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Rimski je statut suprotan Ustavu jer civilima oduzima pravo na suđenje s porotom i jednoglasnu presudu i jer oduzima imunitet predsjedniku i članovima Kongresa u provedbi službene dužnosti. Uz to, Međunarodni kazneni sud, koji okuplja početnike u pitanjima nacionalne sigurnosti koje ne obvezuje lojalnost SAD-u, ima ovlasti našem predsjedniku uskratiti pravo na zadržavanje dokaza koje se temelji na pitanjima nacionalne sigurnosti. Već uobičajeno ad hoc osnivanje međunarodnih kaznenih sudova (primjerice onoga za Jugoslaviju, Ruandu, Kambodžu i Sierra Leone) daleko je od savršenoga, ali zašto s lošega prijeći na gore s Rimskim statutom?", pita Bruce Fein, pravnik i autor komentara koji se bave pravnim pitanjima.