FRANCUSKA-LE MONDE OD 29.6.00.VEDRINE I VARŠAVSKA DEKLARACIJA

FRANCUSKA LE MONDE 29. VI. 2000. Hubert Vedrine odbacuje pouke iz Washingtona "Veličanje i poticanje demokracije u svijetu može biti osjetljiva zadaća. Poljski ministar vanjskih poslova Bronislaw Geremek uvjerio se u to kada je Francuska, jedina od svih zemalja, u utorak 27. VI. odbila da se priključi 'varšavskoj deklaraciji' koju je odobrilo stotinu i šest drugih sudionika na međunarodnoj konferenciji u poljskoj prijestolnici. Zamisao tog skupa bila je proslaviti - dvadeset godina nakon velikih štrajkova u Poljskoj i rođenja Solidarnosti - razvoj demokracije i zapitati se kako ga nastaviti. To okupljanje visokih dužnosnika iz svih, ili gotovo svih dijelova svijeta, trebalo je biti i osobno pobjedonosno slavlje za g. Geremeka koji je u ostavci otkako je njegova stranka centra početkom lipnja raskinula veze s koalicijom na vlasti koju je činila zajedno s desnicom, ali je još uvijek na dužnosti da bi mogao predsjedati na raspravama. Susret je napokon jako obilježila nazočnost američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright i uloga Sjedinjenih Država u organiziranju konferencije (uz Poljsku, Republiku Češku, Južnu Koreju, Indiju, Čile i Mali). Kao i uvijek u takvim prilikama, teško je bilo utvrditi listu uzvanika: Iran, Irak, Sjeverna Koreja i Kina nisu bile pozvane, kao ni Bjelorusija. Rusija je nazočila, skromno zastupljena preko svog veleposlanika, poput mnogih drugih zemalja s problematičnom demokracijom, od Tunisa do Kuvajta preko Burkine Faso. No jedina 'prisutna' zemlja koja je stvarno stvarala probleme bila je Francuska. Ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine koji je u Varšavu došao na nekoliko sati prije nego se pridružio Jacquesu Chiracu u Berlinu, odmah se distancirao od organizatora konferencije opetujući da je došao 'zato što ga je g. Geremek to molio petnaest puta'. On je pred skupom istaknuo opasnosti od 'trijumfalističkog' pristupa demokraciji i osudio stanovite 'deklaracije (...) koje se gdjekada sastavljaju kao da je riječ o tome da se sluge tiranije najedanput preobrate na demokratsku vjeru, a ne o tome da se potiče i jača proces napretka u društvu'. G. Vedrine je bio još jasniji govoreći o 'sankcijama' prema neposlušnim zemljama kao o 'najlakšim rješenjima koja su najčešće kontraproduktivna (...) budući da zatvaraju zemlju u samu sebe'. I izrazio žaljenje što Zapad ponekad odaje 'dojam da sveopću težnju prema demokraciji i poštovanju ljudskih prava (...) rabi u svrhu utjecaja i političke, gospodarske i kulturne premoći'. Poruka je bila jasna, kao i identitet primatelja, a Madeleine Albright nije propustila da odgovori kako demokracija nije 'vjera' već 'uvjerenje'. Francuska je očitovala svoju različitost odbivši prihvatiti deklaraciju pod nazivom 'Ka zajedničkoj demokraciji' kojom se završila konferencija. Deklaracija je ipak dosta uravnotežena, jer govori o poštovanju suvereniteta i neupletanju te ističe da su članovi 'demokratske zajednice' na 'različitim stupnjevima razvitka demokracije'. No u zadnjem članku tog dugačkog teksta spominje se također 'suradnja unutar međunarodnih organizacija' i osnutak 'saveza i antanta koji bi trebali podupirati rezolucije i druge međunarodne pothvate radi promicanja demokratskog oblika vladavine'. Ta zamisao o osnutku neke vrste kluba demokratskih država unutar Ujedinjenih naroda bila je primjerice povod za francusko odbijanje (glavni tajnik UN-a Kofi Annan koji je došao u Varšavu, sam je s velikom suzdržanosti dočekao taj prijedlog). Kao što je obrazložio veleposlanik Benoit d'Aboville, Francuska je 'malo opreznija od drugih kada je riječ o nastavku ove konferencije'. Francusko stajalište znači stanovitu opasnost, napose u Varšavi, gdje Francuska nema dobar ugled zbog njezina velikog opreza prema proširenju Europske unije i gdje postoji velika kušnja da se Washington smatra lakšim i pouzdanijim partnerom. No najoštriji je komentar dao 'visoki američki dužnosnik': 'sto sedam zemalja došlo je poduprijeti demokraciju, ali ih je sto šest to doista i učinilo'", iz Varšave izvješćuje Jan Krauze.