YU 7. 5. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 7. V. 2000. Akademik Mihajlo Marković - intervju Tanjugu "(...) 'Svijet je otkrio da je bio prevaren, da je, navodno, prvi rat s takozvanim humanim motivom bio monstruozna laž i da su pravi motivi rata bili otimanje strateški važnih teritorija, nalaženje novih funkcija NATO-a i iskušavanje te nove funkcije na Srbima. Rusija, Kina i Indija su uvidjele da mogu biti sljedeće žrtve, zbližavaju se i užurbano jačaju svoje obrambene snage'. Prema njegovim riječima, cijeli svijet polako dolazi do svijesti da SAD iz uloge svjetskoga policajca, prelaze u ulogu svjetskoga zavojevača i kolonizatora, da je u opasnosti legitimnost bilo kakvog svjetskog poretka i pravo svake države na svoju nacionalnu suverenost. 'Osim toga, organizirane lijeve snage u cijelom svijetu izlaze iz pasivnosti i zbrke u kojoj su dugo bile', istakao je Marković i dodao da je 'osuda zločina nad Jugoslavijom istodobno osuda novog svjetskog poretka, ideologije globalizacije i novog, izvanredno zloćudnog oblika svjetskog imperijalizma'. (..) 'Postalo je jasno da su pravu katastrofu doživjele sve one zemlje koje su se pokorile i dopustile da im se diktira model tranzicije i karakter privrednih reforma. Sve te zemlje su dospjele u polukolonijalni položaj i uvelike su opljačkane. Tobožnjim otvaranjem one su izgubile vlastito tržište i izložile se poplavi strane robe za čiju je kupovinu trebalo uzeti preskupe zajmove.' (...)Mi smo našim otporom pridobili poštovanje širom svijeta. Za razliku od vrlo pojednostavljene logike NATO-a tzv. realpolitike, prema kojoj se manja sila mora pokoriti većoj, logika srpskoga naroda, poučena povijesnim iskustvom, bila je - odlučnim otporom nerazmjerno jačem neprijatelju, natjerati ga da za eventualnu pobjedu plati veću cijenu nego što je spreman.(...) NATO je odustao od kopnene invazije Srbije i Kosmeta, jer je uvidio da bi njegovi gubici bili preveliki. On je morao odustati i od daljeg vođenja zračnih operacija i od postavljenog cilja okupacije Srbije poslije njezine kapitulacije, jer je šteta bila sve veća: rasli su gubici, sukobi s europskim saveznicima, neželjeno (u tom času) zaoštravanje odnosa s Rusijom i Kinom'.(...) 'I pored svih sadašnjih teškoća, naše perspektive su povoljnije nego naših susjeda i većine istočnoeuropskih zemalja'. (...) 'Političko stanje je stabilno i pored svih vanjskih poticanja i unutarnjih napora da se društvo destabilizira. Samo manjina građana je spremna poduprijeti one političke snage koje se otvoreno stavljaju u službu NATO-a', rekao je Marković.(...) On smatra da je 'potrebno iskoristiti sve mogućnosti za dobivanje financijskih sredstava od prijateljskih zemalja, uz potpuno odricanje od zelenaških, samoubilačkih kamata Zapada'.(..) 'Prije nego što se nađu tehnička rješenja za korištenje fuzione nuklearne energije (koja će u budućnosti trajno riješiti energetske probleme čovečanstva), divovi naftne industrije će sve učiniti da se dočepaju tuđih teritorija bogatih naftom. U tom pogledu, sljedeće stoljeće će po zlu prevladati XX. stoljeće, ako je to uopće moguće. To je loša vijest. Dobra je da će, gotovo sigurno, već prvih decenija sljedećega vijeka, SAD izgubiti sadašnji status jedine (zato tiranske) velesile'. DANAS 6./7. V. 2000. Predsjednik Pokreta za demokratsku Srbiju Momčilo Perišić, bivši načelnik glavnog stožera Vojske Jugoslavije - intervju "(...)- Da li biste ponovno, da se nađete u istoj situaciji, naredili granatiranje Zadra i Mostara? - Otkud podatak da sam granatirao grad. U kojem dokumentu to piše?! Nisam naređivao da se gađaju Zadar i Mostar, nego vojni ciljevi u njima. - Kad nije ispunjen vaš ultimatum da se puste dvojica pilota JNA, topništvo je granatiralo Mostar? - Granatirana je upravna zgrada Hrvatskih oružanih snaga, ljudi iz zapovjedne strukture oružanih snaga koje su izvan svoje države (a Hrvatska je tada već bila priznata) djelovale na prostoru Bosne, a to je Stipe Mesić sad potvrdio. BiH je bila međunarodno nepriznata, u njoj je jedina legalna oružana sila bila JNA. Na tom prostoru je djelovao HOS. Takvim snagama sam ja rekao da ću gađati upravnu zgradu u kojoj je vrhuška HOS-a ako ne puste kidnapirane pilote, i gađao sam. - Bilo je civilnih žrtava, a ispostavilo se da su piloti sami prebjegli na hrvatsku stranu? - Ja sada ne znam jeste li vi hrvatski novinar, ili novinar Slobodana Miloševića, ili nekog opozicionara. Pitanja su vam nelogična. Kažete da sam granatirao Mostar. Nasjeli ste, prijatelju moj, nekim pričama i sad sa tim, uvjetno rečeno, provokativno djelujete. Nisam gađao civilnu zgradu, bolnicu, a vi to zovete Mostarom. Piloti su stvarno bili kidnapirani, gađani su samo vojni ciljevi. - Dakle, nije bilo civilnih žrtava? - Opet dolazimo do priče o Haaškom sudu. Ja sam išao u Francusku na poziv francuskog parlamenta da prisustvujem skupštini. Da postoji haaška optužnica, uhitili bi me. Zar deset godina koliko sam na javnoj sceni nije dovoljno da se shvati tko je rodoljub, tko se žrtvuje za narod, a tko žrtvuje narod. Pavković me zove izdajnikom, novinari optužuju da sam ratni zločinac, pa gdje je tu istina. Konačno, novinari treba da pitaju ono što ima smisla.(...) - Moja osobna zabrinutost za Haag ne postoji. Toliko sam puta rekao da je to što smo radili u Zadru bilo u funkciji obrane života, časti, dostojanstva ljudi koji su mi povjereni. U to vrijeme Hrvatska nije bila međunarodno priznata i jedina međunarodno priznata oružana sila bila je JNA u čijem sastavu sam se ja borio. Sve druge formacije su bile paravojska..." Besmisleni sterotipi o srbomrscima sa Zapada "Tema o zračnim djelovanjima savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu još nije u jugoslovenskoj historiografiji i publicistici dovoljno istražena. Poslednjih godina aktualizirana, ona je često svođena na aktualni politički teren i rječnik, manje-više sa senzacionalističkim pristupom i pitanjima u naslovu, 'Je li Tito bio srbomrzac', 'Zašto je savezničko zrakoplovstvo razaralo samo gradove Srbije i Crne Gore', 'Je li Broz zapovijedio bombardiranje gradova Srbije i Crne Gore', i 'Zašto su bombardirani samo srpski gradovi, a ne i hrvatski' i sl. (...) Savezničko zrakoplovstvo bombardiralo je gradove, komunikacijska i industrijska postrojenja širom Europe, a posebno od južne Francuske, preko Austrije, Italije, Mađarske, Jugoslavije, Rumunjske, pa do Bugarske i Grčke, i to istodobno kad i gradove u Srbiji i Crnoj Gori.(...) Ako bi se želio napraviti tragični popis brojčano najviše bomardiranih gradova na prostoru čitave Jugoslavije, on bi, prema dosadašnjim istraživanjima, izgledao ovako: Maribor i Zagreb doživjeli su po 19 bombardiranja, Slavonski Brod 16, Beograd, Niš, Šibenik, Split po 13 bombardiranja, Rijeka 12, Zadar 11. Ostali gradovi bomardirani su manje od 10 puta.(...) Tog stereotipa o 'bombardiranju srpskih gradova' koji se neprestano ponavlja ne samo od laika, političkih praktikanata nego i od nekih ljudi s titulama, i to povijesnih znanosti, a koji nije potvrđen nijednim relevantnim povijesnim izvorom, treba se osloboditi. Veliki dio tih bombardiranja bio je poduzet na zahtjeve partizanskog vodstva s Titom na čelu, koji je poslije odbacivanja Mihailovića i njegova pokreta, prihvaćen za 'velikog saveznika' i 'bez čijeg jasnog dopuštenja nijedno bombardiranje nije poduzeto'.(...) Ozbiljna istraživanja (bombardiranja) svakako bi više značila nego besmisleno ponavljanje stereotipa o bombardiranju srpskih gradova, ili povezivanje bombardiranja iz rata 1941. - 1945. s prošlogodišnjim".