YU 3. 5.SRPSKI TISAK

SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 3. V. 2000. Kome je Tirana bliža "Čelnici vlasti u Crnoj Gori ponovno su krenuli u 'diplomatsku ofenzivu', ovaj put na Makedoniju i Albaniju. Najprije posjet Svetozara Marovića Skoplju, a zatim gromoglasno najavljen i popraćen posjet albanskoga ministra inozemnih poslova Pascala Mila Podgorici otvorili su, međutim, dvije vrste razmišljanja. Upadljivo je da 'partneri' crnogorskih diplomata više nisu Madeleine Albright, Tony Blair, Jacques Chirac i drugi 'prijatelji' iz doba agresije NATO na SRJ, već su međunarodni kontakti svedeni na Balkan, odnosno na države koje su jedva nešto veće od Crne Gore. To bi moglo govoriti o stvaranju novog 'pakta', pod nadzorom Zapada, a opet - u cilju stvaranja bloka koji treba tobože 'demokratizirati Beograd'. (...) Da bi sve bilo zaokruženo, nedostaje samo još jedan formalni korak: izlazak Crne Gore iz Federacije. I tu nastaje problem za 'reformiste', koji čine sve na odcjepljenju osim jednoga - nema referenduma kojim stalno prijete. Jasno je i zašto se ta legalna ustavna mogućnost stalno stavlja u drugi plan: cio projekt 'zaštite crnogorskih interesa' ( u stvari, 'tihi separatizam' pod kontrolom i uz pomoć SAD-a) ne bi prošao kod naroda. Zato se i događa da potezi sadašnje vlasti u Podgorici odražavaju sasvim suprotno od onog što većinska Crna Gora istinski hoće. U tom svjetlu, Tirana, zaista može biti bliža od Beograda." DANAS 3. V. 2000. Dva praznika "Više puta nametnut dojam o dvije potpuno odvojene Srbije potvrđen je i za proteklih prvosvibanjskih praznika. Službena, režimska Srbija nastojala je da i ovom prilikom stvori privid apsolutne normalnosti. Prema tvrdnjama državnih medija, radni ljudi razmiljeli su se po šumarcima širom Srbije da u zadovoljstvu proslave Praznik rada u slobodnoj zemlji koju predvodi voljeni predsjednik. (...) To što su neki drugi radnici Srbije, okupljeni u neovisne sindikate i bliski nekim drukčijim strankama ljevice od onih koje su na vlasti, tog istog 1. svibnja demonstrirali ulicama Beograda, tražili kruha i dostojanstva, to što su se u Kragujevcu skupili 'otporaši' iz cijele zemlje da izraze nezadovoljstvo općim prilikama, to što je u Šapcu prosvjedovalo 7.000 građana - to se u medijima prve, službene Srbije, nije ni dogodilo. Ovdje nije riječ samo o instrumentalizaciji medija, već se radi o potpunom podvajanju Srbije. Režim i njemu lojalna manjina žive u jednom svijetu, uvjereni da je njihov opstanak na vlasti i osobno blagostanje dokaz prosperiteta čitavog društva. Oni koji to poriču ne pripadaju legalnom društvu, s njima vlast opći putem političkih anatema, a često i primjenom represivnih mjera. (...) U svijetu režimske Srbije se zna čiji je Prvi svibanj i tko ga i kako ima pravo obilježavati. Za to vrijeme golema većina građana živi u drugačijem svijetu, ophrvana brigama kako da preživi i nesigurnošću što će biti sutra. Njima je praznik bio povod za još jedno suočavanje s gorkom činjenicom da se nema što, a ni čime slaviti."