IT-31. III.-CORRIERE- RIFKIN O GLOBALIZACIJI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 31. III. 2000. Rifkin - Civilizacija ubijena tržištem List povodom izlaska knjige američkog intelektualca Jeremyja Rifkina "Doba pristupa. Revolucija nove ekonomije" objavljuje jedan dio posljednjega poglavlja naslovljena "Prema ekologiji kulture i kapitalizma". "Sve dublje razilaženje između globalnoga gospodarstva i lokalne kulture u posljednje se vrijeme posebnom snagom iskazuje oko pitanja povezanih s hranom i prehranom. Transnacionalne franšize, poput McDonlad'sa, Pizza Huta, Burger kinga i Dunkin Donuttsa, šire svoju trgovinsku prisutnost u Europi, Aziji i Južnoj Americi. U Europi je samo 16 posto restorana uključeno u franšize, naspram prosjeka većega od 50 posto u Sjedinjenim Državama: američki 'franchisors', smatrajući nacionalno tržište praktički zasićenim, počeli su ozbiljno razmatrati mogućnost širenja u druge zemlje. U Italiji, primjerice, postoji oko 180.000 caffe barova, od kojih su mnogi financijski krhki, te stoga potencijalno ranjivi na konkurenciju Starbucksa ili drugih velikih američkih marki. (...) Posebno u Europi gdje su kuhinja i kultura usko povezani, uvođenje lanaca fast food restauranta i, u novije vrijeme, genetski izmjenjenih prehrambenih proizvoda američkog porijekla, nailazi na vrlo snažne otpore. Prije nekog vremena, na jugu Francuske, napadnut je i razbijen jedan restaurant lanca Mc Donald's, dok je 1999. u Engleskoj uništen eksperimentalni nasad genetski izmanipuliranog povrća. Francuski politički analitičar Alain Duhamel tvrdi da 'iza svega toga stoji odbijanje kulturalnog i gastronomskog razvlašćivanja'. No područje hrane i prehrane danas je samo najrazvidnije među područjima na kojima se odvija sukob između kulture i trgovine. Europljani, ali ne samo oni, boje se onoga što zovu 'hollywoodizacijom' gastronomske kulture, odnosno pokušaja da se nametnu jednaki globalni standardi za uzgoj povrća i životinja za prehranu, za vrste prehrambenih proizvoda koje se prodaju u samoposluživanjima, za pripremu hrane u restaurantima. (...) Vraćanje kulture i ekonomije u okvir uravnotežene ekologije, vjerojatno je jedna od zadaća koje će politika trebati preuzeti u novom dobu. Jamčenje prihvatljive ravnoteže znači posvetiti jednaku pozornost oživljavanju lokalnih kultura i zaštiti prava pristupa kulturalne robe na globalno tržište. Nove trgovinske mreže moraju protutežu naći u novim kulturalnim mrežama; a nova virtualna iskustva u novim stvarnim iskustvima, a nove komercijalne zabave u novim kulturalnim ritualima. Naglasak treba biti stavljen na ravnomjerniju preraspodjelu vremena i pozornosti pojedinca između gospodarske i kulturalne sfere, tako da se nađe zajednički teren između dva komplementarna načina, koji su međutim prečesto u sukobu, u organizaciji ljudskih djelatnosti i odnosa. (...) Kultura treba biti revitalizirana, ne samo radi obnove materijalne osnove kojom se hrani kulturalna proizvodnja, ili zbog činjenice što proizvodi socijalno povjerenje i empatiju bez čega tržište ne može ispravno funkcionirati; kultura ponajprije treba biti oživljena radi sebe same i prema njoj svojstvenim modalitetima, jer je to jedini način da se generiraju i regeneriraju ljudske vrijednosti. (...) U povezanom svijetu, sačinjenom od procesa i prolaznosti, zemljopis je važniji no ikad. Odnosi među ljudima temelje se na nečemu što je više od elektronskog sustava prijenosa i primanja i informatičkog povezivanja; najdublje veze među ljudima mogu se stvoriti i učvrstiti samo na geografskom prostoru. Kulturalna iskustva mogu se reproducirati sredstvima komunikacije putem etera ili cyberprostora, i prenijeti u bilo koji kut svijeta; no što dulji put prolaze, toliko više gube snagu svog izražaja i zajedničkih značenja. (...) Izoliran od teritorijalnog konteksta, kulturalni izražaj postaje sjena sebe samog: koliko god da može biti cijenjen i prihvaćen od publike, neki ples ne uspijeva izazvati duboke osjećaje veza sa zemljom, koje su jedini razlog zbog kojega je stvoren i zbog kojega se ponavlja. Sve stvarne kulture postoje na nekom zemljopisnom prostoru, jer se na teritoriju ostvaruje intimna veza, a bez intimnosti, nije moguće stvoriti veze društvenog povjerenja i generirati stvarne empatijske osjećaje. Oživljavanje kulture, dakle, znači posvećivati teritoriju barem onoliko pozornosti koliko se posvećuje cyberprostoru, i sudjelovati u stvarnoj zajednici barem onoliko koliko se informatički povezuje s onom virtualnom u elektronskim 'chat rooms'", piše Jeremy Irons.