YU 15. XII. SRPSKI TISAK

SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 15. XII. 1999. Naklonost paradi (Feljton o dr. Franji Tuđmanu "Od Titova generala do 'oca nacije'") "(...) Nije, razumije se, sporno da je kao barjaktar na putu koji je vodio ostvarenju 'tisućugodišnjega hrvatskog sna' - neovisnosti - Tuđman sebi izborio mjesto u nacionalnim čitankama. Bolje od drugih shvatio je kad je došlo njegovo vrijeme: imao je dovoljno odlučnosti i upornosti da svoje nacionalističko uvjerenje pretvori u politički program; pokazao je i zavidno organizacijsko umijeće, osnivajući masovni pokret oličen u HDZ-u, i imao je dovoljno autoriteta da oko svoga projekta neovisnosti mobilizira bogatu hrvatsku dijasporu. Uspio je, zatim, ostvariti sva tri strateška cilja: prvo, da porazi komuniste i ustoliči HDZ (1990.), zatim, da uz pomoć moćnoga saveznika, Njemačke, izvojuje neovisnost (1991.) i, napokon, da riješi 'problem Srba', njihovim masovnim izgonom s vjekovnih ognjišta (1995.). Iskazujući mu priznanje za sve to, kritičari mu zamjeraju što isto tako jasno nije uvidio trenutak - kada je njegovo vrijeme prošlo. (...) Tuđman se pretvorio u autokrata čije su glavne odlike bile krutost i nesnošljivost, gotovo komična sklonost paradi i ceremonijalu, a sve to praćeno optužbama za korupciju porodice i okruženja. (...) S Tuđmanom će, po svoj prilici, otići i njegov ekstremni nacionalizam, utjelovljen u viziji (pre)velike Hrvatske 'u njezinim povijesnim granicama', s dobrim dijelom Bosne, pa i Srbije. To će, na drugoj strani, stvoriti mirniju atmosferu u ovom dijelu svijeta, pa možda označiti i početak svestranije normalizacije i stabilne koegzistencije na prostoru bivše SFRJ..." DANAS 15. XII. 1999. Ostavinska rasprava "Posthumni panegirik privremenoga hrvatskog predsjednika akademika Vlatka Pavletića dr. Franji Tuđmanu, kao što je to uobičajeno u sličnim prilikama, vrvi od pretjerivanja i krivotvorina o imenu i djelu pokojnika, a ni Srbi, kako već elemtnarna pristojnost nalaže, nisu bili pošteđeni glorifikacijom vrhovnikova 'raskrinkavanja mita o Jasenovcu'. I dok je oproštaj od hrvatskoga 'oca nacije' protekao u dostojanstvenoj atmosferi, njegove poslednje dane obilježio je početak ostavinske rasprave u kojoj je oporbi pripisivana morbidnost, a ni vladajuća se stranka, sluteći valjda, odlazak, nije proslavila uljudnošću - i sam akademik Pavletić najavio je da će 'demokratizirati Hrvatsku' (zar se to može u 'najdemokratskijoj zemlji na svijetu', tvorevini čovjeka kojega je tako neumjereno hvalio). (..) Posle Tuđmana u Hrvatskoj, svakako, ništa više neće biti isto, a na Balkanu će se stvari promijeniti utoliko što srbijanski autokratski režim ostaje bez svoga pandana i partnera u bratoubilačkom raspadu bivše Jugoslavije. To može utjecati na smanjenje napetosti u regiji, ali i pojačane mjere izolacije Srbije na koju se usmjerava cjelokupna pozornost međunarodne zajednice. Prilikom prvoga i poslednjeg Miloševićeva razgovora sa studentima Beogradskog sveučilišta, 1991. godine, jedan od njih mu je rekao:' Kad Vi date ostavku, Tuđman će u Hrvatskoj izgubiti sve!' Dogodilo se obrnuto, Tuđman je otišao, biološki, doduše. Da li će Milošević izgubiti bar nešto?"