US 12.I.WT SAD-ZAPADNE IDEJE SLOBODE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. I. 2000. Rusija je na prvom mjestu "Jedno od najvažnijih vanjskopolitičkih pitanja s kojim će se suočiti sljedeća američka vlada - bila ona republikanska ili demokratska - bit će oblikovanje novih odnosa s Rusijom. Oni će morati biti utemeljeni na sadašnjim činjenicama, a ne na iluzijama i velikim nadama iz prve polovice devedesetih. Zapravo je dobro što će kormilo u ministarstvu vanjskih poslova preuzeti novi ljudi budući da će spomenuti posao zahtijevati znatno veću oštrinu i realizam, no što su za proteklih sedam godina pokazali predsjednik Clinton i njegov prijatelj Strobe Talbott, glavni arhitekt američke politike prema Rusiji. Sljedeći američki predsjednik vjerojatno će na položaju svoga nekadašnjeg protivnika u Kremlju naći nenasmiješenoga nekadašnjeg premijera i sadašnjega vršitelja predsjedničke dužnosti Vladimira Putina, čovjeka čelična pogleda. Poput dva prijašnja Jeljcinova premijera Sergeja Stepašina i Jevgenija Primakova, i Putin je veteran ruskih obavještajnih služba, čovjek koji zrači toplinom baš kao i nekadašnji sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko. Tijekom priprema za ustoličenje nasljednika, bivši predsjednik Boris Jeljcin (...) odgodio je sljedeće predsjedničke izbore za drugu polovicu ožujka, pri čemu valja napomenuti da je izbor tog datuma povrjeda ruskoga ustava jer ubrzava redoslijed održavanja izbora, ali istodobno krije u sebi i izrazitu prednost budući da ostalim kandidatima za visoku dužnost gotovo onemogućuje pridobivanje potpore. No, što se tiče ruskih birača, ustavnost vjerojatno ne zauzima pretjerano visoko mjesto na popisu njihovih kriterija koji daju Putinu visoke ocjene za vodstvo u okrutnom ratu protiv čečenskih gerilaca i civilnoga stanovništva. (...) Osim toga, kao što je Uri Ra'anan, ravnatelj Instituta za proučavanje sukoba, ideologija i politike pri bostonskom sveučilištu, kazao novinaru časopisa 'Insight' Michaelu Walleru, 'koja će normalna zemlja birati novog premijera među pripadnicima obavještajne službe?' Odgovor, naravno, glasi da Rusija nije poput ostalih zemalja. Riječ je o golemu carstvu na zalazu, koje sputavaju okovi feudalne povijesne tradicije; o ponosnom narodu koji su slomile strašne ideološke i političke opcije; te o zemlji s - u najbolju ruku - jako nepotpunim demokratskim ustrojem. Putinova popularnost - sadašnji obnašatelj predsjedničke dužnosti i dalje će se njome služiti osim ako čečenski pobunjenici ne uspiju slomiti ruske postrojbe u glavnom gradu Groznom kao što im je to uspjelo 1994./1996. - zapravo je fenomen koji bi kreatori američke politike trebali ozbiljno shvatiti. Poput klaunske figure ultranacionalista Vladimira Žirinovskog i ratobornog i rječitog generala Aleksandera Lebeda, aktualnog guvernera dalekog Sibira, i Putin nastupa kao autokrat i nacionalist. No, za razliku od prethodne dvojice, on dobro poznaje prilike u mehanizmu vlasti i uživa potporu 'obitelji' Jeljcin koja još nadzire poluge vlasti u Kremlju. Kada je u pitanju razumijevanje aktualnoga načina razmišljanja u Rusiji, naročito razmišljanja o Sjedinjenim Državama, izuzetno je informativna nova publikacija Centra Nixon pod naslovom 'Rusija opstaje', čiji je autor nekadašnji Jeljcinov glavni pomoćnik za vanjsku politiku Dimitrij Riurikov, sadašnji ruski veleposlanik u Uzbekistanu. Riurikov je bio u Jeljcinovoj službi od 1991. do 1997., u posthladnoratovskom razdoblju najvećeg zatopljavanja odnosa između Rusije i Sjedinjenih Država. Gubitak iluzija i ljutnja na Sjedinjene Države koje Riurikov artikulira zasigurno nisu potekle od luđaka na margini - te ih je to važnije poslušati. Riurkov kaže da je Rusija proživjela 'tihi holokaust koji je započeo 1992.'. Pri tome Riurkov upire prstom u 'reformatore' koje je Zapad prigrlio i podupro. Gledano iz perspektive Rusije, mladi reformatori zasigurno su ulagali herojske napore u zamalo bezizglednu borbu (iako su neki od njih po vlastitim riječima pritom punili i vlastite džepove). No, gledano s ruskog stajališta, ti su reformatori zapravo neoboljševici čija je ostavština - u tajnom dogovoru s Međunarodnim monetarnim fondom - siromaštvo, propadanje, ovisnost o drogama, učestala samoubojstva, zločin i sva ostala popratna društvena zla. Autor tvrdi da je u Rusiji jako rasprostranjena sumnja da joj je MMF svjesno odlučio nanijeti štetu. Činilo se da je financijski kolaps iz 1998. samo potvrdio te pretpostavke. Prošlogodišnji NATO-ov rat protiv Srbije probudio je mnoge Ruse, označivši početak novoga razdoblja koje je rezultiralo redefinicijom ruske vojne doktrine, piše Riurkov. Taj je rat osnažio ruske napore, usmjerene na suradnju s ostalim zemljama radi suprotstavljanja američkoj dominaciji na međunarodnoj pozornici i traženju saveznika na euroazijskom prostoru. Sve to zvuči zaista jako loše. Srećom, u borbi Rusije da se izvuče iz svojih sadašnjih nevolja, Riurikov primjećuje i jednu dilemu. Otvaranjem Rusije prema Zapadu, koje je omogućilo kontakte tisuća ljudi na području biznisa, sveučilišta, političkih skupina itd., Sjedinjene Države neizbježno su utjecale na Rusiju, što danas više nije moguće izbrisati. I Rusi vole slobodu. Ta sklonost upravo je suprotna nastojanjima, usmjerenim na povratak ruskom totalitarizmu ili imperijalnoj dominaciji. Svi ti čimbenici govore u prilog politici suradnje s ruskim narodom, na jednoj, i oštrom odnosu prema ruskom vodstvu, na drugoj razini - a sličan smjer trebali bismo slijediti i u odnosima prema Kini. Moć zapadnih ideja jednostavno ne smije biti podcijenjena", zaključuje urednica Helle Bering.