NJ 27. XI. TAZ: U DOMOVINI NEOLIBERALIZMA NA POMOLU JE REVOLUCIJA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 27. XI. 2001. Postliberalizam kuca na vrata "Nakon napada na SAD 11. rujna ove godine puno se govorilo o novom dobu. Teror, rat i vjerojatnost globalne recesije izazvale su pravu pomutnju i u sustavu gospodarskih koordinata. Američka će vlada ove i sljedeće godine izdvojiti gotovo 200 milijardi dolara za državni program pomoći i konjunkturni program. U domovini neoliberalizma gotovo je na pomolu revolucija - tako se bar čini. Naime, George Bush danas snažno intervenira u privredu. Zato se gospodarski britanski tjednik nije jedini prisjetio jednog velikog imena: riječ je o Johnu Maynardu Keynesu. Svojom ekonomskom teorijom taj je dobitnik Nobelove nagrade obilježio 30. i 50. godine prošlog stoljeća - u to su se vrijeme svi slagali da država treba usmjeravati privredu. Baš kao što su se sedamdesetih godina svi slagali da država to ne smije činiti. Rasprava se promijenila i u Njemačkoj. Nakon instalacije Kohlove vlade gotovo nitko više nije postavljao keynezijanske zahtjeve a danas je aktivna njega konjunkture odjednom ponovno postala tema razgovora. U današnjoj raspravi u Bundestagu o proračunu za 2002. g. SPD-ov ministar financija Eichel morat će opravdati svoju politiku štednje. Danas većina stručnjaka za nacionalnu ekonomiju zahtijeva veće zaduživanje radi ubrizgavanja više novca u privredu. Jesmo li, dakle, svjedoci sumraka neoliberalnog doba? Hoće li politika ubuduće ponovno okivati tržišta? Dojam vara. Američka vlada nije se preobrazila iz liberalnog Savla u keynezijanskog Pavla već prakticira postliberalizam - mješavinu neoliberalne doktrine i dobro poznate politike subvencija, svježe začinjenu prstovetom Keynesa. Naime, takva mješavina dokazano izaziva šok. Kriza u svjetskom privredi u razdoblju od 1929. g. pokazala je britanskom stručnjaku za nacionalnu privredu da država mora brzo intervenirati kada tržište zakaže u slučaju krize. Vlada se mora zaduživati, povećati svoja izdavanja i stvoriti potražnju koju privredni sektor ne može osigurati. U SAD su pokrenuti ogromni infrastrukturni programi - takozvani 'New Deal'. No, taj je koncept izmaknuo kontroli budući da nijedna vlada nije otplatila dugove u boljim vremenima. Bila je to polazišna točka za američkog stručnjaka za ekonomiju Miltona Friedmana. Budući da su veliki dugovi države potpirili i inflaciju, neoliberali su počeli zahtijevati suprotno, ističući da se država ne smije miješati u privredu te da mora reducirati svoja izdvajanja i poreze. Takva politika, orijentirana na ponudu, daje poduzećima više novca za ulaganja, čime se osigurava zamah privrede. Ta je maksima bila na snazi do 11. rujna kada je američka vlada ponovno učinila ono što je zahtijevao Keynes - doduše, sa sasvim drugačijim motivima. Washington je povećao državna izdvajanja za 40 milijardi dolara u ovoj i sljedećej godini. Doduše, pri tome najvažniji nije bio motiv jačanja potražnje. Posrijedi je jednostavno bila pomoć u slučaju katastrofe. Usprkos tome, ogromna financijska injekcija djeluje sukladno keynezijanskim postavkama. Primjerice, grad New York dobio je devet milijardi dolara za uklanjanje ruševina Svjetskog trgovačkog centra i za popravak oštećenih zgrada i podzemne željeznice. Vojska će 2001. i 2002. g. dobiti najmanje 20 milijardi dodatnih dolara. Ta stavka obuhvaća i izdvajanja za nove bombe, streljivo i gorivo za zrakoplove. Uz opisani vojni i keynijanizam vezan za slučaj velike katastrofe, američka će vlada do kraja 2002. g. isplatiti dodatnih 24 milijarde dolara zrakoplovnim tvrtkama koje su se našle u teškoćama. Taj pak potez nema gotovo nikakve veze s jačanjem potražnje: država neće za svoj novac dobiti uslugu već izdržava branšu na pragu propasti. To nije nikakva novina. Usprkos protržišnoj ideologiji SAD se nalaze među državama koje najviše subvencioniraju privredu. Tek bi malobrojni američki poljoprivrednici mogli preživjeti bez zajamčenih državnih cijena, subvencija i uvoznih ograničenja. Za mandata predsjednika Reagana Boeing, Lockheed & Co. uživali su u izravnim subvencijama za vlastite civilne zrakoplove kroz sve veće državne narudžbe o proizvodnji oružja. I program vrijedan 100 milijardi dolara, koji je nedavno usvojio američki zastupnički dom, sadrži tek malobrojne elemente politike potražnje. Naprotiv, 85 milijardi dolara od te svote bit će prikupljeno kroz porezne olakšice za poduzeća i imućne slojeve stanovništva. Time bi trebalo povećati postotak za dopušteno oslobađanje ulaganja od poreza. Minimalni porez koji poduzeća moraju plaćati, otpada. Porez koji tvrtke moraju plaćati na dohodak pravnika smanjen je. Država se povlači, raspodjeljujući time novac poduzećima kako bi ih potakla na ulaganja. Inače, nešto slično predlažu i najvažniji njemački istraživači kretanja u privredi. Eichel bi trebao plaćati tvrtkama subvencije pri kupovini novih strojeva ili računala. Osim toga, dosada su se stručnjaci za nacionalnu privredu uzalud zalagali za prebacivanje sljedeće faze porezne reforme s 2003. na 2002. g. I ovdje je riječ o povlačenju države - pri čemu bi u njemačkoj varijanti svi slojevi stanovništva trebali plaćati manje poreze a ne samo oni imućni. Rat donosi nastava neoliberalizma drugim sredstvima. Samo 15 od ukupno 100 milijardi dolara američka vlada ulaže u povećanje potpore nezaposlenima. Demokrati pak žele povećati socijalna izdvajanja na 32 milijarde dolara. Imaju pravo budući da ljudi s nižim primanjima izdvajaju veći udio svojih prihoda za potrošnju nego oni koji više zarađuju. Zahtjev za višom i dugotrajnijom naknadom na nezaposlene trenutačno bi dao veći zamah privredi nego porezne olakšice za tvrtke budući da u SAD vlada recesija. Poduzeća mogu proizvoditi puno više no što kupci trenutačno traže. Zato će manageri sredstva koja im država poklanja samo malim dijelom uložiti u racionalnija postrojenja budući da bi takva ulaganja samo povećala preveliku ponudu. Umjesto toga, dodatni novac služit će, primjerice, za povratnu kupovinu vlastitih dionica - takvi će potezi, doduše, stimulirati burzovni tečaj ali ne i privredu. Usprkos tome, ima razloga za nadu. Ulaganjem 200 milijardi dolara u vrlo kratkom periodu radi zaustavljanje daljnje recesije američka vlada priznaje da tržištu trebaju smjernice. To su neoliberalni stručnjaci proteklih desetljeća uporno nijekali. Rat i ekonomska kriza otvaraju sada nove horizonte i u privrednoj politici. Ta se situacija ugodno razlikuje od neoliberalne paradigme. Iako je postliberalizam zasada tek otklon od neoliberalizma, mješavina različitih politika doživljava renesansu - riječ je o promjeni političkog načina razmišljanja čije značenje gotovo nije moguće podcijeniti", naglašava Hannes Koch.