IT-RU-US-savezi-supersile-Politika IT-8.XI.AVVENIRE- POLOŽAJ RUSIJE ITALIJAAVVENIRE8. XI. 2001."U Moskvu, u Moskvu"- Kremlj na raskrižju"U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu! Kao Čehovljeve tri sestre, političari pola svijeta ponovno su
počeli gledati prema ruskoj prijestolnici. Kancelar Schroeder staje na povratku iz Pakistana i ljubi se i grli s Putinom kao da je stari prijatelj. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw na dar nosi poziv Tonyija Blaira. Potom Berlusconi, pola kineske vlade, predsjednik libanonske vlade i, sve u svemu, svi oni koji uspijevaju naći dobar razlog za posjet Kremlju, a sada ih ima mnogo. Gotove su dvojbe, pokopane sumnje. Zaboravljena je bahatost kojom se, nakon krize 1998., ministar financija SAD-a javno odnosio spram Rusa kao prema kradljivcima međunarodnih pomoći. A Čečenija, tko je ta bila?(...) Čak i gospođa Condoleeza Rice, koja se prema Rusiji odnosila kao prema banana republici, govori malo i proučava sporazum ABM kako bi Putina uvjerila da prihvati Zvjezdani štit. U pozadini je summit Bush-Putin (12.-15. studeni) između Rusije i Amerike, prilično drugačijih od onoga što su bile prije vrlo malo mjeseci.O SAD-u se zna. On je povrijeđeni div, terorizmom u duhu i
ITALIJA
AVVENIRE
8. XI. 2001.
"U Moskvu, u Moskvu"- Kremlj na raskrižju
"U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu! Kao Čehovljeve tri sestre,
političari pola svijeta ponovno su počeli gledati prema ruskoj
prijestolnici. Kancelar Schroeder staje na povratku iz Pakistana i
ljubi se i grli s Putinom kao da je stari prijatelj. Britanski
ministar vanjskih poslova Jack Straw na dar nosi poziv Tonyija
Blaira. Potom Berlusconi, pola kineske vlade, predsjednik
libanonske vlade i, sve u svemu, svi oni koji uspijevaju naći dobar
razlog za posjet Kremlju, a sada ih ima mnogo. Gotove su dvojbe,
pokopane sumnje. Zaboravljena je bahatost kojom se, nakon krize
1998., ministar financija SAD-a javno odnosio spram Rusa kao prema
kradljivcima međunarodnih pomoći. A Čečenija, tko je ta bila?
(...) Čak i gospođa Condoleeza Rice, koja se prema Rusiji odnosila
kao prema banana republici, govori malo i proučava sporazum ABM
kako bi Putina uvjerila da prihvati Zvjezdani štit. U pozadini je
summit Bush-Putin (12.-15. studeni) između Rusije i Amerike,
prilično drugačijih od onoga što su bile prije vrlo malo mjeseci.
O SAD-u se zna. On je povrijeđeni div, terorizmom u duhu i
gospodarskom krizom u zdravlju. Možda prvi puta u njegovoj
povijesti opravdani nacionalni ponos prati svijest o tome da se
svjetsko vodstvo izgrađuje (politikom i diplomacijom, ali
pokazujući određenu humanost i moralnu ispravnost), a ne može se
samo očekivati.
Isto tako promijenjena je, ali zato što je postala snažnija i
uglednija, Rusija. Uspon Moskve djelomice se podudara s krizom
Washingtona. Bushu treba Putin, a svijetu treba Rusija. Kriza s
Afganistanom i napad na talibane pokazali su da je u
najosjetljivjim regijama planeta Moskva već godinama na prvoj
crti: u središnjoj Aziji (dovoljno je sjetiti se Tadžikistana...),
na granici između Armenije i Turske (koju nadziru upravo ruske
postrojbe), na Kaspijskom moru sa zalihama plina i nafte, u krvavom
kavkaskom propadanju. Bedrenica ili ne, Zapad sada brine ono što se
događa tamo dole, koji stoga blagonaklonije mjeri nastojanja Rusa,
vjerojatno skrećući pogled s patnji Čečena.
No ima i drugog. U dvije godine u inat onima koji su ga smatrali
malim Staljinom, politički je stas Vladimira Putina porastao.
(...)
U gospodarstvu Putin ne gubi vrijeme na snove. Nafta drži kuću na
nogama, i svi to znaju. Putin, međutim, odbija bilo kakav sporazum s
OPEC-om, otupljuje bilo kakvu (koliko god nevjerojatnu)
pretpostavku energetske odmazde protiv Zapada, i tako nalazi način
dati svojoj nafti i političku 'cijenu' osim one tržišne.
Na isti je način regulirao pitanje oligarha. Neki (Gusinskij s NTV-
om, Smolenskij s Agro Bankom) su platili, a neki drugi
(Berezovskij) su izabrali izgnanstvo. Drugi, razni Potanini,
Abramovići, Fridmani, pravi oligarhi, još su uvijek tamo i nadziru
velike dijelove brutto domaćeg proizvoda: samo Abramović između 3 i
4 posto. Razlika je u tome što ih je, lijepo ili, poglavito, grubo,
Putin uvjerio da u domovini troše barem dio zarade. Tako su naftni i
aluminijski divovi počeli ulagati u zračne linije, tvornice
automobila, postrojenja za preradu drva, osiguranja, električne
centrale, poljoprivredna dobra, izgradnju turbina, uvoz računala.
S efektom gospodarske vuče koji nije izbjegao pozornosti 350
međunarodnih ulagača koji su tu pristigli na Svjetski gospodarski
forum koji se obično održava u Davosu. I među njima neki već šapuću:
u Moskvu, u Moskvu, u Moskvu!", piše Fulvio Scaglione.