FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

IT-8.XI.AVVENIRE- POLOŽAJ RUSIJE

IT-RU-US-savezi-supersile-Politika IT-8.XI.AVVENIRE- POLOŽAJ RUSIJE ITALIJAAVVENIRE8. XI. 2001."U Moskvu, u Moskvu"- Kremlj na raskrižju"U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu! Kao Čehovljeve tri sestre, političari pola svijeta ponovno su počeli gledati prema ruskoj prijestolnici. Kancelar Schroeder staje na povratku iz Pakistana i ljubi se i grli s Putinom kao da je stari prijatelj. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw na dar nosi poziv Tonyija Blaira. Potom Berlusconi, pola kineske vlade, predsjednik libanonske vlade i, sve u svemu, svi oni koji uspijevaju naći dobar razlog za posjet Kremlju, a sada ih ima mnogo. Gotove su dvojbe, pokopane sumnje. Zaboravljena je bahatost kojom se, nakon krize 1998., ministar financija SAD-a javno odnosio spram Rusa kao prema kradljivcima međunarodnih pomoći. A Čečenija, tko je ta bila?(...) Čak i gospođa Condoleeza Rice, koja se prema Rusiji odnosila kao prema banana republici, govori malo i proučava sporazum ABM kako bi Putina uvjerila da prihvati Zvjezdani štit. U pozadini je summit Bush-Putin (12.-15. studeni) između Rusije i Amerike, prilično drugačijih od onoga što su bile prije vrlo malo mjeseci.O SAD-u se zna. On je povrijeđeni div, terorizmom u duhu i
ITALIJA AVVENIRE 8. XI. 2001. "U Moskvu, u Moskvu"- Kremlj na raskrižju "U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu! Kao Čehovljeve tri sestre, političari pola svijeta ponovno su počeli gledati prema ruskoj prijestolnici. Kancelar Schroeder staje na povratku iz Pakistana i ljubi se i grli s Putinom kao da je stari prijatelj. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw na dar nosi poziv Tonyija Blaira. Potom Berlusconi, pola kineske vlade, predsjednik libanonske vlade i, sve u svemu, svi oni koji uspijevaju naći dobar razlog za posjet Kremlju, a sada ih ima mnogo. Gotove su dvojbe, pokopane sumnje. Zaboravljena je bahatost kojom se, nakon krize 1998., ministar financija SAD-a javno odnosio spram Rusa kao prema kradljivcima međunarodnih pomoći. A Čečenija, tko je ta bila? (...) Čak i gospođa Condoleeza Rice, koja se prema Rusiji odnosila kao prema banana republici, govori malo i proučava sporazum ABM kako bi Putina uvjerila da prihvati Zvjezdani štit. U pozadini je summit Bush-Putin (12.-15. studeni) između Rusije i Amerike, prilično drugačijih od onoga što su bile prije vrlo malo mjeseci. O SAD-u se zna. On je povrijeđeni div, terorizmom u duhu i gospodarskom krizom u zdravlju. Možda prvi puta u njegovoj povijesti opravdani nacionalni ponos prati svijest o tome da se svjetsko vodstvo izgrađuje (politikom i diplomacijom, ali pokazujući određenu humanost i moralnu ispravnost), a ne može se samo očekivati. Isto tako promijenjena je, ali zato što je postala snažnija i uglednija, Rusija. Uspon Moskve djelomice se podudara s krizom Washingtona. Bushu treba Putin, a svijetu treba Rusija. Kriza s Afganistanom i napad na talibane pokazali su da je u najosjetljivjim regijama planeta Moskva već godinama na prvoj crti: u središnjoj Aziji (dovoljno je sjetiti se Tadžikistana...), na granici između Armenije i Turske (koju nadziru upravo ruske postrojbe), na Kaspijskom moru sa zalihama plina i nafte, u krvavom kavkaskom propadanju. Bedrenica ili ne, Zapad sada brine ono što se događa tamo dole, koji stoga blagonaklonije mjeri nastojanja Rusa, vjerojatno skrećući pogled s patnji Čečena. No ima i drugog. U dvije godine u inat onima koji su ga smatrali malim Staljinom, politički je stas Vladimira Putina porastao. (...) U gospodarstvu Putin ne gubi vrijeme na snove. Nafta drži kuću na nogama, i svi to znaju. Putin, međutim, odbija bilo kakav sporazum s OPEC-om, otupljuje bilo kakvu (koliko god nevjerojatnu) pretpostavku energetske odmazde protiv Zapada, i tako nalazi način dati svojoj nafti i političku 'cijenu' osim one tržišne. Na isti je način regulirao pitanje oligarha. Neki (Gusinskij s NTV- om, Smolenskij s Agro Bankom) su platili, a neki drugi (Berezovskij) su izabrali izgnanstvo. Drugi, razni Potanini, Abramovići, Fridmani, pravi oligarhi, još su uvijek tamo i nadziru velike dijelove brutto domaćeg proizvoda: samo Abramović između 3 i 4 posto. Razlika je u tome što ih je, lijepo ili, poglavito, grubo, Putin uvjerio da u domovini troše barem dio zarade. Tako su naftni i aluminijski divovi počeli ulagati u zračne linije, tvornice automobila, postrojenja za preradu drva, osiguranja, električne centrale, poljoprivredna dobra, izgradnju turbina, uvoz računala. S efektom gospodarske vuče koji nije izbjegao pozornosti 350 međunarodnih ulagača koji su tu pristigli na Svjetski gospodarski forum koji se obično održava u Davosu. I među njima neki već šapuću: u Moskvu, u Moskvu, u Moskvu!", piše Fulvio Scaglione.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙