IT-19.X.LA REPUBBLICA- ŠANGAJ-NOVA JALTA BEZ EUROPLJANA

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. X. 2001. Jalta novog tisućljeća "Prvi veliki skup na vrhu nakon 11. rujna ovih se sati odvija u Šangaju, s učešćem Georgea W. Busha, Jiang Zemina i Vladimira Putina. Trenutak, mjesto i protagonisti čine od tog susreta neuobičajen događaj, i u određenim vidovima neviđen. Izvanredna je, nedvojbeno, zajednička slika trojice predsjednika, američkog, kineskog i ruskog (zajedno s drugih 18 predstavnika zemalja koje izlaze na Pacifik) tijekom jedne velike krize, rata protiv terorizma koji, barem za sada, za epicentar ima središnju Aziju, no koji uključuje i traumatizira i druge kontinente. Ne pamtim neki takav presedan. U posljednjih pola stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, trokut Moskva-Peking-Washington bio je odlučujući u igrama svjetske politike i bio je poput rastavljivog i promjenjivog geometrijskog lika. Zapravo tri prijestolnice nikada zajedno nisu postigle istodobni dogovor: njihova taktička primirja (više nego savezi), suučesništva ili uvjetovane pomirbe često su za cilj imala izoliranje treće sastavnice neurotičnog trokuta. Šangaj mijenja pravila igre. To govori, onim najemotivnijim, da je u velikoj kineskoj metropoli u tijeku 'nova Jalta'. Formula je doista zavodljiva, mada ima i razloga da se ocijeni preriskantnim usporedba između konferencije iz 1945., u krimskom ljetovalištu, na obali Crnog mora, i ove koja se održava 2001. u velikoj kineskoj metropoi na obali rijeke Huangpu. Ipak jedna osnovan razlika odmah upada u oči. A to je da se Jalta, koja se obično spominje u svojstvu sastanka na kojemu su veliki odredili svoja područja utjecaja, održavala dok se završavao Drugi svjetski rat, kada je razlika između pobjednika i pobijeđenih već bila jasna, a prvi su si mogli 'podijeliti svijet'. Šangaj se, međutim, događa u početku sukoba nove vrste, čija priroda još nije sasvim jasna, i u kojemu se još jasno ne razlikuju niti bojišta duž kojih će se širiti, niti konačni savezi, te stoga niti neprijatelji. Jedna je stvar sigurna: na Krimu su bili Staljin, Roosevelt i Chruchill. U Kini Europljana (zapadnih) nema. Šangaj na svaki način predstavlja zaokret, i mogao bi se pokazati početkom novog poglavlja povijesti. (...) Ono što nikada nije bilo moguće u vrijeme Maoa, Nixona i Brežnjeva, ili Denga, Clintona i Jeljcina, sada je moguće s Bushom. Dokaz je skup na vrhu u Šangaju. Naravno Putinova je Rusija prepolovljena sila, i već duže vrijeme nije komunistička, a Jiangova Kina je to sve manje (ona to jest formalno, no njezin je plan postati, kako mi je rekao jedan ekonomist u Pekingu prije nešto više od mjesec dana, 'konfucijanska Amerika', odnosno suvremena, učinkovita, no bez demokracije zapadnog tipa). To ne znači da su prije 11. rujna postojali preduvjeti za istodobni sporazum tri prijestolnice. Do jučer je Moskva neumoljivo nazadovala, trpeći posljedice poraza u srazu istoka i zapada. Sve ono što je sanjao Foster Dulles (koji je zamislio protukomunističku strategiju 'containmenta' i 'roll backa-a'), i što nije bilo moguće ostvariti tijekom hladnog rata između 1947. i 1991., odjednom se ostvarilo smrću komunizma, širenjem NATO-a na istok, i vraćanjem Ukrajine koja je postala (nakon Izraela i Egipta) zemlja koja dobiva najviše američke pomoći. I ne računajući kapilarne akcije na drugim granicama Rusije. Akcije koja je izgledala kao da je diktira Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik Jimmyija Cartera i prvak rusofobije, kakav može biti neki Amerikanac koji nije zaboravio poljske korijene. U Gruziji, Azerbejdžanu, muslimanskoj središnjoj Aziji, na golemoj periferiji bivšeg sovjetskog imperija, a posebice u Uzbekistanu, njegovom gravitacijskom središtu, Moskva je trpjela brzo udrobljavanje svojega povijesnog utjecaja. I to u regijama koje su, između ostaloga, bogate naftom. (...) Oduzeti Rusiji azijsku pozadinu (s njezinim bogatstvima i strateškom vrijednošću) znači oduzeti joj mogućnost oporavka. Rat protiv terorizma ponudio je nenadanu priliku i Vladimir Putin ju je odmah prihvatio. Shvatio je koliko odjednom Sjedinjen Države imaju potrebe za njime i bez oklijevanja je pružio ruku, postajući vrijednim saveznikom supersile, kojoj je potrebnija suradnja (obavještajna, logistička potpora, politička potpora) nego izravna pomoć na terenu. Putin, (a s njime i Rusija) promaknut je na rang nezaobilaznog vodiča u spornoj središnjoj Aziji. To je jednako povratku u svjetsku igru na velika vrata. Kroz Washington. Koji u ovom trenutku ne škrtari promaknućima i sklon je zaboravu i popustljivosti. Zaboraviti Čečeniju? Pozvati na red turske, saudijske i gruzijske prijatelje? Zašto odbiti uslugu prijateljskoj zemlji? Prema Kini, u početku, George W. Bush je zauzeo drukčiji stav od onoga Billa Clintona. (...) Bush je promijenio ton nazvavši narodnu republiku 'strateškim rivalom'. U proljeće je događaj oko američkog izvidničkoga zrakoplova EP3 koji su kineski lovci prisilili na prizemljenje, i potom ga zadržali zajedno s posadom, izazvao poneku emociju, no poslužio je i da se razjasne zamisli neopredsjednika glede ponašanja prema Pekingu. Slučaj se riješio kada se s povike prešlo na pomirljiviji dijalog. Popuštanje napetosti koje je uslijedilo bilo je vrlo korisno nakon 11. rujna. Kao i Vladimir Putin i Jiang Zemin je shvatio koliko je potreban Georgeu W. Bushu za vođenje rata protiv terorizma. (...) Krenuvši u gospodarski razvoj koji ne dopušta zastoje, Kini su potrebna američka ulaganja, a politička zahvalnost ih može potaknuti. Jiang nije oklijevao, po prvi puta Peking nije osudio američke vojne akcije. (...) I on, Jiang, kao i Putin, ima Čečeniju koju treba ušutkati: u Xianjiangu već godinama traje represija nad separatističkom oporbom koju središnja vlast naziva terorističkom i muslimanskom, mada je više nadahnuta demokratskim načelima nego vjerskim fanatizmom. (...) Sada se Peking nada razmjeni razumijevanja. No nada se i poboljšati svoj položaj glede ključnog pitanja Tajvana. Washington je u pismohranu stavio nacrt Zvjezdanog štita, kojega su Amerikanci mogli proširiti na saveznike, te stoga i na secesionistički otok. Osim toga, u vidljivoj budućnosti, Bushova će se administracija baviti drugim stvarima. Skup na vrhu u Šangaju trebao je u osnovi biti gospodarski. Trebao je biti ritualno okupljanje 21 zemlje koje izlaze na Pacifik i nalaze se u APEC-u (Asia Pacific Economicy Cooperation). Rat protiv terorizma mu je dao izvanrednu političku dimenziju. Mislilo se da će George W. Bush, angažiran na drugim poslovima, napustiti sastanak. On je naprotiv požurio potvrditi svoje sudjelovanje. Šangaj mu nudi priliku da se nađe pored zemalja koje su mu neophodne u sukobu koji je još nepredvidljiviji, u mnogim vidovima, nego što su po svojoj prirodi svi sukobi. Novi partneri, Rus Putin i Kinez Jiang, nesumnjivo iz događaja izvlače ugled i prednosti. No okolnosti američkom predsjedniku ne daju uobičajenu ulogu onog tko samo daruje, već više onoga tko traži i zahvaljuje. Šangajski okvir nije neznatan: u posljednjem desetljeću nijedna druga metropola nije toliko narasla u visinu i širinu, njegovi su neboderi među najvišim na svijetu: i on ima ambiciju postati novo lice ne samo Kine, nego i Dalekog istoka. Odnosno i Azije u kojoj se počinje ocrtavati, ali još uvijek ne i crtati, novi svjetski poredak? Na simboličnom planu, samo simboličnom, može se riskirati s izrazom 'nova Jalta'", piše Bernardo Valli.