IT-15.X.CORRIERE- VENTURINI KOMENTAR

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 15. X. 2001. Ako Italija želi imati glas "Silvio Berlusconi danas u Bijelu kuću nosi poruku koja bi htjela biti nedvosmislena: Italija bez rezervi podupire vojne operacije u Afganistanu, i čeka da obavi svoj dio. George Bush će to, možemo se zakleti, cijeniti. No ako uspjeh posjeta Washingtonu izgleda siguran, ipak ostaje da se zapita kako to da u večer prvih bombardiranja predsjednik SAD-a nije naveo Italiju među najsolidarnijim zemljama. Pa i zašto je naša diplomacija, kako bi požurila američki put čelnika vlade, morala ispustiti litre znoja. Možda Italiju SAD ne smatra vojnim partnerom od povjerenja? Naša velika nazočnost na Balkanu dovoljna je da to isključimo. Ili nam nedostaju odgovarajuće snage? Djelomice je tako, no prvu crtu drže Amerikanci i Englezi. Drugima je namijenjena politička uloga, radi se o pokazivanju zastave, i kad bi danas u zoni imali dva broda ili poneki zrakoplov Bush nas sigurno ne bi zaboravio. Eto kako se opet ukazuje vječno talijansko paćenje između prve i druge lige. Istina je da je u vojnom angažmanu potrebna maksimalna jasnoća, a ministar obrane Martino ostavio je utisak da si proturiječi, prvo isključujući, a potom dajući zeleno svjetlo odlasku naših vojnika. Isto tako je istina da berlusconijevska očitovanja o islamskoj civilizaciji nisu radošću ispunila koaliciju koja ulažući veliki napor želi u pothvat uključiti umjereni islamizam. No jesmo li sigurni da se iz takvih usputnih incidenata rađa težak Bushov propust? Pogledajmo radije na druge, naše glavne europske partnere. Velika Britanija iskorištava svoj povlašteni odnos sa SAD-om, i ne ograničava se samo na to: upravo stoga što je prva u klasi, Tony Blair si može dopustiti naglasiti da ne postoje dokazi protiv Iraka. I da tako izvrši pritisak čekajući washingtonsku ratnu raspravu. Francuska spram SAD je tradicionalno nezadovoljna stranka, no ima i jasnu potrebu braniti svoj međunarodni status koji je opao. I Pariz unaprijed pokreće svoje brodove, i pokreće bilateralni dijalog s Bushom. A to što kandidat Chirac na oku drži ispitivanja javnog mišljenja sekundarna je stvar. Još znakovitiji za nas je slučaj Njemačke. Na papiru je Schroeder napravio kao i Italija, čekao je zahtjev za učešćem, spreman prihvatiti ga. No kao London i Pariz, i berlinski kancelarski ured znao je neko vrijeme pridobiti pozornost Bijele kuće, čvrsto je izrazio svoje nove ambicije, i kao za nagradu za ohrabrenje uključen je među saveznike prvog reda. Koje su dakle za Italiju indikacije koje treba uvidjeti? Nakon što smo mnogo puta predvidjeli da će rat protiv terorizma promijeniti svijet, nemojmo se iznenaditi da je neka promjena već u tijeku. Nije više dovoljno pripadati zapadnjačkom savezu, kao što i nije dovoljno čekati zahtjeve drugih. Svaka vlada mora, naravno, mjeriti rizike, i uzimati u obzir raspoloženja kod kuće, no dolaskom 'fleksibilnih koalicija' onaj tko želi imati glas treba znati preuzeti inicijativu i zatražiti ulogu prije no što se počnu dijeliti diplome za zasluge. Ne radi se o tome da, s kredencijalima koje smo napravili unatoč naših unutarnjih složenosti, molimo za blagonaklonost ili glasove od Busha. Ono što, međutim, moramo prepoznati, sviđalo se to ili ne, je da oružani sukob stalno crta nove svjetske hijerarhije moći i utjecaja. Više nego ikad ubrzat će se već pokrenuti razvoji poput onog NATO-a. Više nego ikada uzdiže se uloga europskih država- nacija koje se spremaju pokopati svoj monetarni suverenitet. Sada Italija mora stizati, ne zato što voli rat, nego zato što je shvatila koliko može koštati da ga ne vodi.", piše Franco Venturini.