IT-27.IX.LA REPUBBLICA-NOVI SAVEZI

ITALIJA LA REPUBBLICA 27. IX. 2001. Promjenjivi savezi "Rat objavljen 11. rujna 2001. životom 7000 nevinih koji su iz 80 zemalja došli zajedno umrijeti na Manhattanu, rat je koji Amerika želi dobiti 's nama', no kojega želi voditi 'bez nas'. To je sukob iz kojeg se rađa novi sustav saveza, možda i novi svjetski poredak, kojega je Bush otac ostavio nedovršenog nakon svoje polovične vojne pobjede i izbornog poraza. Odluka da se od Bruxellesa ne traži automatska intervencija NATO-a uz američke postrojbe, da se ne pozove na članak 5 Atlantskog saveza koji zahtijeva zajedničku vojnu reakciju Saveza, no koji implicitno uvjetuje onoga koji ga zatraži, iznenadila je Europljane, ali je razjasnila da se iz tih ruševina rađa nova američka strategija. Rođena je nova strategija koju je njezin autor Paul Wolfowitz, mozak Bushovog teama, nazvao 'savezom s promjenjivom geometrijom'. Rađa se elastična posuda koja može obuhvatiti ili isključiti nacije i regije, od Rusije do ozbiljnijeg arapskog svijeta, od Kine do Egipta, od slučaja do slučaja, prema trenutnim potrebama. A što je Bush i jučer u govoru CIA-i, sažeo u rečenicu: 'Tko želi neka nam se pridruži'. Dakle, u ovim se trenutcima oblikuje 'New Alliance' za vođenje 'New Wara', u kojem su klasična svrstavanja naslijeđena iz sučeljavanja istoka i zapada izgubila svako značenje. Kada je neprijatelj nevidljiv, kada ga je 'teško pronaći' (Bush kaže da će CIA biti i plaćena da ga nađe), bez granica koje treba braniti, kada je neprijatelj već unutar zidova, svrstavanja naslijeđena iz vremena željezne zavjese gube svaki vojni smisao i čuvaju samo političko značenje. Koalicije i savezi bit će građeni 'ad hoc' u novoj doktrini, prema elastičnim kriterijima, 'varijabilnoj geometriji', primjenjivani i obnavljani prema okolnostima i bitkama koje treba voditi. Samo s jednom čvrstom točkom: kakav god bio oblik poligona, njegov središnji oslonac bit će jedina supersila, Amerika. Europi, koja je kao i uvijek u Washington dolazila jedan po jedan, prije no što je Romano Prodi pokušao dati zajednički znak, ostaje zadaća dati političku potporu ili, u najboljem slučaju, logističku, te da osigurava unutarnju frontu američkom ratu, bez iskušenja dvostruke igre ili petih kolona. (...) Nova doktrina koja oponaša put kojim se išlo u gradnji fronte za savladavanja Iraka, tako da se ne stvara nesretni dojam 'križarskog pohoda zapadne civilizacije', protiv islamskog Orijenta, dijete je istog strateškog i ideološkog kompromisa koji je proizveo Pustinjsku oluju.(...) Uz ljubazni 'ne hvala' spram ponude NATo-a da uđe u rat te tako i uvjetuje Bushova ponašanja, teroristi koji su izazvali Ameriku i ne znajući možda su dali završni udarac NATO-u kakvog smo poznavali i naslijedili, i kakav je već umorno preživljavao. U fluidnoj geometriji koja zamjenjuje euklidsku geometriju Hladnog rata, ima mjesto za sve, za Putinovu Rusiju, jer je ona na prvoj crti sukoba s najmračnijim dnom mržnje u središnjoj Aziji. Moglo bi biti mjesta za jučerašnje 'vragove', poput Iranaca, koji mora da su shvatili kakav rizik preuzimanja i gutanja nosi novi savez, te su jučer iznenada optužili Ameriku za hegemonizam. Može biti Kina, sila koja je još uvijek formalno 'komunistička', no neophodna Novom poretku u kojemu će ključna biti Azija, ili za Indiju, jučerašnju protivnicu a današnju možebitnu protutežu Pakistanu i Afganistanu zahvaćene fundamentalizmom ulema. A NATO-ova Europa postaje samo vrijedna ljudska, povijesna, kulturalna pozadina novog sustava saveza, a ne više eksluzivno predziđe zapadnjačkih interesa u borbi protiv 'drugog imperija'. Manhattanski Pearl Harbour, otkriće da je neprijatelj u kući, uistinu je promijenio tempo i tijek povijesti, kao što smo pisali navedeni osjećajem prvih trenutaka. Iščupao je iluziju 'zaštićenosti oceanima' iz očiju Amerikanaca. U njihove je kuće doveo istu tjeskobu građana Tel Aviva izloženih kamikazama i izbjeglica iz Gaze pod projektilima helikoptera Apache. Te je tako dao shvatiti da, ako su 'Novi savezi' nužni za vođenje 'Novih ratova', onda su nužni i za 'Novi mir', kao što izgleda da su konačno shvatili u Washingtonu, nakon šest mjeseci političkog skrivanja i ravnodušnosti prema bliskostočnoj klaonici", piše Vittorio Zucconi.