US-terorizam-Obrana-Diplomacija-Oružani sukobi-Ratovi CSM 14. IX. NOVA ERA KOJA BUSHA STAVLJA NA KUŠNJU SJEDINJENE DRŽAVETHE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR14. IX. 2001.Nova era koja Busha stavlja na kušnju"Postojala su dva svjetska rata, a
zatim hladni rat. 11. rujna označio je početak novog rata kojem tek treba odrediti ime. Amerika, supersila, postala je- trenutno, barem- supernemoćna nakon napada na njene financijske tornjeve i ključne vojne ciljeve. Predsjednik Bush, kojeg je, u prvim satima terorističkog napada, tajna služba nervozno prebacila iz Louisiane u Nebrasku, konačno se pojavio u Bijeloj kući kako bi umirio napadnutu zemlju i pokazao da vlada još uvijek funkcionira a predsjednik predsjedava. 11. rujna ismijao je koncepte naše nacionalne obrane. Raketna obrana protiv neke razbojničke zemlje, revizija programa masovnog uništenja koju je proveo Pentagon, preoblikovanje obrambene strukture kako bi se moglo voditi dva- ili jedan i pol?- regionalna rata, odjednom je zvučalo kao drevna povijest. Asimetrično ratovanje, sinulo nam je, moglo bi biti utjelovljeno i u nekolicini fanatika koji su spremni poginuti, koristeći oružje ništa složenije od najobičnijih noževa, kako bi pretvorili zrakoplove u rakete s preciznim navođenjem.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR
14. IX. 2001.
Nova era koja Busha stavlja na kušnju
"Postojala su dva svjetska rata, a zatim hladni rat. 11. rujna
označio je početak novog rata kojem tek treba odrediti ime.
Amerika, supersila, postala je- trenutno, barem- supernemoćna
nakon napada na njene financijske tornjeve i ključne vojne ciljeve.
Predsjednik Bush, kojeg je, u prvim satima terorističkog napada,
tajna služba nervozno prebacila iz Louisiane u Nebrasku, konačno se
pojavio u Bijeloj kući kako bi umirio napadnutu zemlju i pokazao da
vlada još uvijek funkcionira a predsjednik predsjedava.
11. rujna ismijao je koncepte naše nacionalne obrane. Raketna
obrana protiv neke razbojničke zemlje, revizija programa masovnog
uništenja koju je proveo Pentagon, preoblikovanje obrambene
strukture kako bi se moglo voditi dva- ili jedan i pol?- regionalna
rata, odjednom je zvučalo kao drevna povijest.
Asimetrično ratovanje, sinulo nam je, moglo bi biti utjelovljeno i
u nekolicini fanatika koji su spremni poginuti, koristeći oružje
ništa složenije od najobičnijih noževa, kako bi pretvorili
zrakoplove u rakete s preciznim navođenjem.
Način na koji se može provesti opsada Amerike može varirati od
napada kamionom s bombom do napada na pomorski razarač a sada smo
vidjeli kako je to moguće i izvanredno organiziranim otmicama
zrakoplova. No zaista je važno tko je to učinio. Ovaj dan sramote-
za razliku od Pearl Harbora- nije imao povratnu adresu.
Neki dokazi, i pretpostavke, upućuju na multimilijunaša iz
Saudijske Arabije, terorista Osamu Bin Ladena koji djeluje iz
sigurnog utočišta koji mu pružaju ekstremistički Talibani, koji su
na vlasti u Afganistanu. On se, naime, već hvalio kako je izvršio
napade na Ameriku. Nakon bombaških napada u Istočnoj Africi 1998.
godine, predsjednik Clinton ga je gađao raketama u planinama
Afganistana, no promašio je.
Predsjednik Bush je obećao da će pronaći one koji su odgovorni za
teroristički napad i 'privesti ih pred lice pravde'. Obećao je i
odmazdu 'onima koji im pružaju utočište.' Takve smo izjave već
čuli, od predsjednika Reagana, koji je kazao kako teroristi 'mogu
bježati ali se ne mogu sakriti.'
Takav tip izjava zvuči pomalo arhaično. Ne radi se o tome da
progonimo bandu razbojnika, postoji mogućnost da smo na pragu
opsežnijeg sukoba, čije je žarište Afganistan i Srednji Istok, ali
nije ograničeno samo na to područje.
Radi se o ratu bez granica, nekonvencionalnom ratu koji će na ispit
staviti dovitljivost naše vojske i dojavnih službi.
Definirat će i Bushov predsjednički mandat. Dobro odmjerene izjave
o karakteru i vrijednostima neće biti dovoljne.
Predsjednik Roosevelt je prošao ispit Pearl Harbora. Jimmy Carter
je pao ispit krize s teheranskim taocima. Bush je suočen s ispitom
koji je, na mnogo načina, složeniji.
Da, Amerika želi osvetu. Amerika želi da ju se uvjeri u to da je još
uvijek Broj 1. No još više od toga, Amerikanci se žele osjećati
sigurnima u vlastitoj zemlji. Toje golem zadatak koji je pred
predsjednikom", piše Daniel Schorr.