IHT 27. IX. JOŠ UVIJEK ČEKAMO RATNE CILJEVE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 27. IX. 2001. Još uvijek čekamo da nam se jasno iznesu ostvarivi ratni ciljevi "Bushova administracija još uvijek šalje uznemirujuće signale kako nema jasnih ciljeva u ratu koji je objavljen terorizmu i kojega će započeti u Afganistanu, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu (...). Ovaj je rat veoma ambiciozan i ima globalne razmjere, no nije ga moguće dobiti uz planove koje je Washington do sada iznosio. SAD je u ponedjeljak naredio bankama da zamrznu bankovne račune nekih ljudi i institucija povezanima s Egiptom, Libijom i Adenom kao i Pakistanom i Afganistanom. Liste islamskih terorističkih organizacija koje neslužbeno dostavljene washingtonskim novinarima uključuju skupine u Libanonu, Iraku, palestinskim izbjegličkim kampovima, Egiptu, Siriji, Sudanu, Jemenu, Alžiru, Indiji, Pakistanu, Austriji, Britaniji, Izraelu, afričkim zemljama i samom SAD-u. To su sve neprijatelji, no nisu jedini. Predsjednik George W. Bush prošlog je tjedna u Kongresu kazao kako, iako američki rat terorizmu počinje s bin Ladenovom skupinom 'Qaida', 'neće završiti sve dok svaka globalno rasprostranjena teroristička skupina ne bude otkrivena, zaustavljena i poražena.' Golema zadaća. U okvirima praktične politike, Bush se izgleda odlučio za nešto razumnije. Izgleda kako je sklon državnom tajniku Colinu Powellu i drugim pristašama ciljane osvete za terorističke napade 11. rujna. Osoblje Ministarstva obrane, drugi u uredu potpredsjednika Dicka Cheneya i neokonzervativni komentatori tvrde kako bi SAD sve svoje probleme trebao riješiti jednim udarcem napadajući talibanski režim, Irak (...) a vjerojatno i Iran, Libiju i Siriju. Bush je, izgleda, odlučio drugačije. Prema izvješćima o namjerama administracije, bombardiranje i akcija pješaštva na početku će biti ograničeni na ciljeve u Afganistanu, kako bi naštetili, možda i zbacili, talibansku vladu i otvorili put postrojbama za posebne namjene koje bi uhvatile Osamu bin Ladena prije no što počnu oštre afganistanske zime. Već i ovo djeluje kao ambiciozna operacija koja ima velike šanse izmaknuti kontroli zbog reakcija u Pakistanu i drugdje. Prema francuskom izvješću, SAD ustraje na preuzimanju kontrole nad pakistanskim nuklearnim oružjem zbog straha od nemira i pobune vojske. Nije poznato razmišlja li Washington o tome da pokuša zamijeniti talibansku vladu novom vladom. U utorak je odgovor Bijele kuće na ovo pitanje bio 'ne', no teško je shvatiti kako može ostvariti ono što namjerava bez da to učini. Talibani su na vlasti jer, nakon što je dobiven rat protiv Rusije, čelnici postojećih oporbenih frakcija nisu bili u stanju zaustaviti borbe oko ratnog plijena i surađivati u ponovnoj izgradnji njihove zemlje. Naravno, teorija koja se može čuti u nekim američkim krugovima, da bi SAD trebao 'ući u Afganistan i učiniti zemlju demokracijom', najobičnija je fantazija. Afganistanski specijalisti upozoravaju da bi napad SAD-a mogao talibanima priskrbiti legitimitet, kao branitelja nacionalne suverenosti, što sada nemaju. Još u ponedjeljak ministar obrane, Donald Rusmfeld novinarima nije mogao dati precizne informacije o ciljevima ili opis onoga što bi činilo 'pobjedu' u ratu protiv terorizma. Bi li Washington bio zadovoljen uhićenjem ili smrću Osame bin Ladena? Izgleda da ne. Ili zbacivanjem talibanske vlade? Nakon što mu je ovo pitanje postavljeno nekoliko puta, Rumsfeld je kazao kako će vlada SAD-a smatrati da je pobijedila kada se Amerikanci i njihova djeca ponovno budu mogli 'osjećati sigurno'. Ovo je neozbiljno. U novim uvjetima međunarodnog društva, Amerikanci ove generacije možda se više nikada neće osjećati sigurno od nesnošljivosti onih koji vjeruju kako ih SAD iskorištava i kvari njihovo društvo. Niti Izraelci niti Palestinci već se godinama ne osjećaju sigurno. Afganistanci s terorizmom žive od 1979., a zahvaljujući novom ratu koji ih očekuje, u strahu će živjeti još mjesecima, možda i godinama. Španjolci, Britanci i Francuzi već desetljećima žive s mogućnošću terorističkih napada ekstremističkih baskijskih, nacionalističkih irskih ili islamskih fundamentalističkih skupina. Pojedinci razumiju kako postoji rizik da sutra budu razneseni, no ipak nastavljaju normalno živjeti. Isto će učiniti i Amerikanci. Što ljudima drugo preostaje? Vlade čine sve što je u njihovoj moći kako bi ih zaštitile od terorizma, no postoji granica do koje mogu ići. Američka reakcija na događaje od 11. rujna do sada je ustrajala na ignoriranju te granice. Ovo je u neobičnom kontrastu s 'Weinbergerovim pravilima' Pentagona koja su objavljena 1980-tih, i s Powellovim 'doktrinama' glede vojnih intervencija SAD-a. I Weinberger i Powell zahtijevali su jasno iznošenje ostvarivih političkih ciljeva pri bilo kakvoj uporabi vojne sile SAD-a i uvjete pod kojima se bilo kakva intervencija privodi kraju. Danas nemamo niti jedno od ovoga", piše William Pfaff.