FRANCUSKA, "VEDRINIZAM" ILI FRANCUSKA GLOBALNA AMBICIJA

piše: Frano Cetinić PARIZ, 1. rujna (Hina) - Deveta godišnja konferencija francuskih veleposlanika, održana 28. i 29. prošloga mjeseca u Parizu, potvrdila je već poznate i prepoznatljive naglaske francuske diplomatske akcije i doktrine u Europi i svijetu, pristup koji pojedini komentatori, posebno anglosaksonski, nazivaju "vedrinizmom".#L# "I dalje ćemo sve činiti da bi se uklonila tragedija na Bliskom istoku, da bi se pomoglo Balkanu da nadiđe svoju povijest, da bi se riješio sukob u DR Kongo i drugdje još", istaknuo je Hubert Vedrine u obraćanju sudionicima redovitog godišnjeg sastanka veleposlanika. U opširnom intervjuu što je u četvrtak objavljen u Figarou, Vedrine je posebno oštrim riječima osudio američku politiku na Bliskom istoku. "Politika iščekivanja SAD sliči na Poncija Pilata. Očekujemo da se više angažiraju, sukladno svojim svjetskim odgovornostima i iznimnom utjecaju koji imaju nad protagonistima sukoba". U svakom slučaju, naglašava šef francuske diplomacije, eskalacija kojoj se odaju Izraelci i Palestinci jest "čudovišna i nesnosna". Šef francuske diplomacije založio se posebno za nastavak napora u cilju "humanije globalizacije", svjestan da "nam novi američki suverenistički unilateralizam neće u tome biti od pomoći". Humanija globalizacija te europska posebnost postale su posljednjih mjeseci glavnim i gotovo opsesivnim temama brojnih Vedrinovih javnih nastupa. To je natjeralo američki teorijski dvomjesečnik Policy Review - glasilo "trusta mozgova" (think tank) blisko republikanskoj desnici i njenoj instituciji The Heritage Fundation - da u njemu prepozna "globalnu ambiciju Francuske" i želju da od Europe napravi drugi pol svjetskog kapitalizma, "onaj s ljudskijim likom". Sam Vedrine je u ovoga proljeća objavljenoj knjizi "Aduti Francuske u trenutku globalizacije" izložio svoju vanjskopolitičku doktrinu po kojoj postoji potreba za temeljnom preinakom francuske vanjske politike, i to iz najmanje tri razloga: 1. prilagodba novoj situaciji što je stvorena urušavanjem komunizma i pojavom jedne jedine velesile, ili, kako Vedrine kaže, jedne hipersile, 2. suprotstavljanje vladajućoj paradigmi u međunarodnim odnosima po kojoj "vanjska politika nema drugog cilja no da preobrati čitav svijet na model zapadne demokracije", i 3. obrana uloge država i nacionalnih suvereniteta, "uloga koja više nije apsolutna, već razumska i zajednički obnašana", primjerice u Europskoj uniji. U članku što je potom objavljen u mjesečniku Le Monde diplomatique, Vedrine dalje eksplicira svoju poziciju tako što će se ograditi od vladajuće diplomatski korektne retorike po kojoj nacionalne države jesu čudovišta ili nadživjeli subjekt međunarodnog života kojega sve više istiskuje "civilno društvo" sa svojom pratećom kohortom: obogotvoreno tržište, javno mnijenje, sudstvo, nevladine organizacije. Šef francuske diplomacije ne vjeruje da zapadne vrijednosti, sve od reda, imaju univerzalni domašaj te da, sukladno tom ultraliberalističkom i hiperdemokratskom kredu, svaka nedovoljno demokratska zemlja može i treba preko noći postati zrelom demokracijom. "Zahtijevati savršenu demokraciju, i to odmah, kao da je instant-kava, znači misliti u vjerskim kategorijama. Tako razmišljajući - na dogmatski način - logički se dolazi do pojmova sankcija, ekskomunikacija i anatema". Ni kad je Europa u pitanju Vedrine se ne predaje lirskim zanosima, već polazi od nekoliko temeljnih i realističkih postulata uz pomoć kojih pokušava izaći iz začaranog kruga euro-integracije: proširenje-produbljenje. On se zalaže za stratešku ili obrambenu autonomiju, jer sadašnja situacija, u kojoj Europa ima sve atribute velevlasti - ekonomske, tehnološke, trgovinske, demografske, kulturne i financijske - ali ne i vojne, predstavlja povijesnu anomaliju. Znajući da nema magične formule po kojoj bi se ostvarila velika europska ambicija, Vedrine posebno zazire od primjene među Petnaestoricom većinskog principa odlučivanja i u pitanjima vanjske politike: "U tom slučaju Europa neće imati druge no da se ograniči na to bude za ljudska prava, za demokraciju te da lijevo i desno daje novac. To je od nje veoma ljubazno, ali to ne predstavlja vanjsku politiku". Ovaj temeljni stav navodi Vedrinea da ukaže na nelogičnost same kovanice euro-atlantska integracija (koja je potekla iz NATO krugova) i da izrazi skepsu u pogledu zapadnog identiteta. "Po meni, francuski je identitet očigledan, europski je identitet jedna povijesna i kulturna tvorevina koja prerasta u političku. No, što se tiče Zapada kao cjeline, zajedništvo vrijednosti je relativno i postojanje jednog saveza nije dostatno da bi se izgradio zajednički identitet, još manje to može učiniti tržišno gospodarstvo". Tko upravlja svijetom? - bilo je pitanje što ga je šefu francuske diplomacije uputio suradnik teorijskog časopisa La Revue internationale et strategique u intervjuu što je objavljen u travnju ove godine. Vedrine je tada ponudio odgovor koji dobro ilustrira njegovu vanjskopolitičku filozofiju: 1. Nitko; 2. Amerikanci (i slijedi detaljna razrada - štediše velikih mirovinskih fondova, predsjednici najvećih tvrtki, financijeri, agencije za kreditni rejting, novinari, filmski stvaraoci, istraživači, različiti lobiji, američka vjerovanja i predsjednik); 3. Pet ili šest drugih političkih i kulturnih sila s globalnim utjecajem, među njima i Francuska; 4. Čelnici svih ostalih zemalja i glavni odvjetnici međunarodnih organizacija; 5. Organizirani kriminal; 6. i na kraju: svatko tko može "zeznuti stvar" - ljudi, strasti, pojedinci, kompjuterski virusi... (Hina) fcet dh