FRANCUSKA-LE MONDE OD 12.9.01. UVODNIK O NAPADU NA SAD

FRANCUSKA LE MONDE 12. IX. 2001. Svi smo mi Amerikanci "U ovom tragičnom trenutku kada se riječi čine tako siromašne da izraze šok koji osjećamo, prva stvar koja nam pada na um je ova: svi smo mi Amerikanci! Svi smo mi Njujorčani, kao što se John Kennedy 1962. u Berlinu proglasio Berlincem. Kako, zapravo, da u najtežim trenutcima naše povijesti ne budemo duboko solidarni s tim narodom i s tom zemljom, Sjedinjenim Državama s kojima smo tako bliski i kojima dugujemo svoju slobodu i, prema tome, našu solidarnost. Kako da istodobno ne budemo iznenađeni sljedećom činjenicom: novo stoljeće je napredno. Dan 11. IX. 2001. označava ulazak u novo razdoblje koje nam se čini puno dalje od obećanja i nada jednog drugog povijesnog dana, 9. XI. 1989. i koje je iznjedrila pomalo euforična 2000. godina za koju se vjerovalo da se može završiti mirom na Bliskom istoku. (...) Sigurno je da je ovaj svijet zapravo svijet bez protuteže, fizički destabiliziran, dakle opasan zbog nedostatka multipolarne ravnoteže. U samoći svoje moći, svoje hipermoći, u nedostatku bilo kakva sovjetskog protuuzora, Amerika je prestala privlačiti narode; točnije, u nekim dijelovima svijeta ona privlači samo mržnju. U uređenom hladnoratovskom svijetu, kada je terorizam više ili manje podupirala Moskva, uvijek je bio moguć neki oblik nadzora; dijalog između Moskve i Washingtona nije se nikada prekinuo. U današnjem monopolističkom svijetu novi barbari, očito bez nadzora, žele se, kako se čini, nametnuti kao paralelna vlast. A možda smo i mi sami u Europi, od Zaljevskog rata do uporabe F16 od strane izraelske vojske protiv Palestinaca, podcijenili veličinu mržnje koja je uperena protiv SAD-a, od predgrađa Djakarte do predgrađa Durbana, preko razdraganog mnoštva u Nablusu i Kairu. No stvarnost je možda i to da je Amerika uhvaćena u vlastiti cinizam: ako je Ben Laden doista odgovoran za 11. IX., što, čini se, misle američke vlasti, ne možemo ne primijetiti da je i njega samog stvorila CIA i da je bio jedan od elemenata protusovjetske politike za koju su Amerikanci mislili da je pametna. Nije li dakle Amerika porodila toga đavla? Kako god bilo, Amerika će se promijeniti. I to iz temelja. (...) Premda su riječi slabe, SAD je doživio udarac bez presedana. Ne vraćajući se na prvu agresiju na njegovu području koja se dogodila 1812. kada je britanska vojska uništila prvu Bijelu kuću, najsličnija usporedba koja se nameće je Pearl Harbor. Bilo je to 1941., daleko od kopna, s bombarderima protiv vojne flote: strahota Pearl Harbora nije ništa naspram onog što se dogodilo. Ona se zapravo ne dade usporediti: jučer 2.400 potonulih mornara, danas puno više nedužnih civila. Pearl Harbor označio je kraj izolacionizma koji je bio toliko jak da se čak odupro Hitlerovu barbarstvu. Kada je 1941. Charles Lindbergh organizirao niz konferencija u Europi kako bi se zauzeo protiv američkog upletanja, velik dio javnosti preko Atlantika već je sanjao o uzmaku prema latinoameričkom prostoru, prepuštajući Europu njezinim ruševinama i zločinima. Nakon Pearl Harbora sve se promijenilo. Amerika je sve prihvatila, Marshallov plan, kao i slanje svojih postrojba u sve dijelove svijeta. Zatim je došla vijetnamska rana koja je proizvela novu doktrinu, doktrinu masovnog i rijetkog slanja snaga, koju je pratila američka dogma 'zero mort', kao što se pokazalo u Zaljevskom ratu. Sve to više ne vrijedi: nema dvojbe da će se primijeniti sva sredstva protiv neprijatelja kojeg do danas nisu pronašli. Novi odnos snaga koji se nazire u krvi, ima u ovom času barem dvije moguće posljedice. Obje su u svezi sa savezima: doista je gotovo sa strategijom koja je u potpunosti bila uperena protiv tadašnje sovjetske Rusije. Rusija će, barem njezin neislamski dio, biti glavna saveznica Sjedinjenih Država. Takvu je gestu predsjednik Putin načinio večer nakon drame. Možda je također gotovo sa savezom koji je SAD zacrtao još u tridesetim i snažno učvrstio u pedesetim, sa sunitskim integrizmom kakav se zagovara u Saudijskoj Arabiji i u Pakistanu. U očima američke javnosti i njezinih čelnika islamizam bi, u svim njegovim oblicima, mogao postati novi neprijatelj. Dakako, odmah nakon napada na federalnu zgradu u Oklahoma Cityju, antiislamski refleks već je dao povoda za smiješne, ako ne i grozne izjave. No ovaj put, neugasiva mržnja koja potiče ove napade, kao i izbor meta i vojne značajke potrebne organizacije ograničavaju broj mogućih izvođača. (...)", piše Jean-Marie Colombani, direktor lista.