IT-29.VIII.-REPUBBLICA-BUSHOVE ŠUTNJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 29. VIII. 2001. Bushove šutnje "Amerika osuđuje, Amerika nagovara, Amerika upozorava, no Amerika ne čini ništa, a riječi padaju poput kamenčića u zdenac nasilja bez dna koji svakoga dana krvlju navodnjava palestinska 'polja smrti'. Deset mjeseci nakon posljednjeg juriša Billa Clintona koji je posustao pred vratima mira između Baraka i Arafata, bjesni rat, jer to trebamo nazivati ratom pošto je završilo vrijeme eufemizama, između Izraelaca i Palestinaca, a Bushova Amerika ne čini mnogo više od priča i mlitavih misija za zaustavljanje bombi. Moguće je da je grčeviti Clintonov aktivizam zakomplicirao probleme. No sigurno je da je Bushovo suzdržavanje dalo zeleno svijetlo beskonačnim sukobima. Bliski istok je danas poput razreda nasilnih i naoružanih đaka iz kojega je učiteljica izašla, prepuštajući ih njihovoj sudbini. Politika 'prazne stolice' koju je izabrala nova američka administracija ne može iznenaditi one koji su pozorno slušali stvari koje je George W. Bush govorio tijekom predizborne kampanje i njegovo ustrajavanje na uporabi sile i ugleda jedine preživjele globalne sile samo kada su izravno ugroženi interesi Sjedinjenih Država. Od jednostranog odstupanja od sporazuma iz Kyota glede onečišćenja atmosfere, što je gesta izvanrednog simboličkog, više nego praktičnog, značaja, sve do slijeđenja tog čudovišta zvanog 'svemirski štit', strateška nit koja povezuje prvih 200 dana Bushovog predsjedništva ista je i vrlo vidljiva. Zatvoriti Ameriku iza zidova vlastite nadmoćne sile i svog svetog egoizma, puštajući druge da se prilagode ili ostanu van zidova. No dok prepotencija 'prazne stolice' može funkcionirati s državama klijentima poput Rusije, s Europljanima koji su stalno bez zajedničke politike, i s Kinom, koja još uvijek ne može bez američkih tržišta kako bi se mogla nadati napretku, Izraelci i Palestinci sasvim su ravnodušni spram izražavanja zabrinutosti sve udaljenije Amerike.(...) No uložiti sebe, prestiž predsjednikovanja, Ameriku osobno, kao što su činili jedini koji su nešto postignuli, Nixon s Kissingerom, Carter sa svojom očitom iskrenošću, Clinton sa svojom nesređenom ali izvornom strašću, znači izložiti se rizicima. Znači izaći iza zidića jednostranog egoizma iza kojega je Bush mlađi zatvorio svoje izrazito slabo predsjednikovanje.(...)", piše Vittorio Zucconi.