IT-25.VIII.REPUBBLICA- BALKANSKU GLIB

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. VIII. 2001. Balkanski glib "Kao što kaže njegovo kodno ime 'Essential Harvest', NATO-ova misija u Makedoniji, treća u deset godina nakon raspada Jugoslavije, trebala bi biti 'esencijalna'. Ograničenih rizika, ograničena u rokovima i ciljevima; samo prikupljanje oružja za okončanje pobune OVK-a protiv vlade u Skoplju. No povijest ovih godina uči nas da balkanska močvara guta dobre političke namjere i imobilizira vojnike Saveza. To se već dogodilo u Bosni, gdje je snaga za intervenciju (IFOR) postala snaga za stabilizaciju (SFOR) bez da itko može ozbiljno predvidjeti kada će unutarnja stabilnost bivšeg 'melting pota', Titove dike, biti uistinu sama za sebe dovoljno osigurana da omogući odlazak međunarodnih policajaca. Daytonski sporazumi, već stari šest godina, ostali su samo potvrda primirja, a nisu uspjeli ostvariti složeni političko-ustavni kondominij kojega su njegov arhitekt Richard Holbrooke i potpisnici (Hrvat Tuđman, već pokojan, Srbin Milošević, u zatvoru u Haagu, Bošnjak Izetbegović, koji je u svojoj izolaciji svakim danom u sve većoj opasnosti) licemjerno napravili. Dogodilo se na Kosovu, gdje je međunarodni protektorat koji je trebao jamčiti ponovno stvaranje etničke ravnoteže nakon Miloševićevog 'čišćenja' i protučišćenja NATO-ovih bombardera, već promijenilo civilne adminstratore i vojne zapovjednike bez da se uspjelo dati imalo čvršći ustroj kosovarskom društvu i političkogospodarskim institucijama. (...) Sada postoji rizik da se ono što se dogodilo u Bosni i na Kosovu ponovi u Makedoniji. (...) Na neki način pustolovina NATO-a na Balkanu podsjeća na onu Sjedinjenih Država u Vijetnamu.(...) U pitanju brojaka, 'escalation' vojnog djelovanja NATO-a u bivšoj Jugoslaviji, oponaša one američke u Vijetnamu: to je ekponencijalni rast, koji riskira nikada se ne okončati. To je možda neizbježna posljedica procesa raspada bivše Jugoslavije koji, umjesto da se zaustavi, nastavlja rasti poput metastaza tumora koje proždiru tijelo oboljelog. Garton Ash u svojoj knjizi 'Povijest sadašnjice', dolazi već do broja od deset autonomnih dijelova, ili onih koje žele autonomiju: Slovenija, Hrvatska, Srbija, dvije Bosne (ona hrvatskomuslimanska i ona bosanskosrpska), Kosovo, Makedonija, Crna Gora, uz Vojvodinu i Sandžak. Sve djeca velike majke Jugoslavije, i svako želi svoj dio nasljedstva. A NATO je postao izvršitelj oporuke te sporne ostavštine, kao jedina međunarodna institucija koja je u stanju spriječiti da se nasljednici ne pokolju, jer jedini ima već spremnu i odgovarajuću vojnu strukturu. Paradoksalno Slobodan Milošević, u pismu bratu Borislavu, napisanom iz zatvora u Haagu, kaže jednu gotovo istinitu stvar kada tvrdi da će NATO okupirati Balkan. No glavna razlika između Miloševićeve propagande i stvarnosti je to da NATO ne želi okupirati Balkan. On je prisiljen to učiniti. Jer povijest posljednjih deset godina pokazuje da je Atlantski savez zapravo postao nadomjestak svih drugih institucija koje bi trebale imati zadaću upravljati i jamčiti mukotrpne tranzicije pokrenute bučnim padanjima zidova koji su održavali međunarodni poredak tijekom hladnog rata: počevši od OESS-a (postoji li on uistinu? i zašto?), do Ujedinjenih Naroda. No problem nije u NATO-u nego u Ujedinjenim Narodima koji sve više tragaju za svojim identitetom. I ne bi bilo nekorisno kada bi umjesto uobičajenih prigodnih govora, to bila prava tema za razmišljanje državnim čelnicima i vladama cijelog svijeta, koji će se slijedećeg tjedna naći u Staklenoj palači na godišnjoj skupštini", piše Paolo Garimberti.