IT-YU-BA-HR-krize-intervencije-Politika IT-25.VIII.REPUBBLICA- BALKANSKU GLIB ITALIJALA REPUBBLICA25. VIII. 2001.Balkanski glib"Kao što kaže njegovo kodno ime 'Essential Harvest', NATO-ova misija u Makedoniji, treća u deset godina
nakon raspada Jugoslavije, trebala bi biti 'esencijalna'. Ograničenih rizika, ograničena u rokovima i ciljevima; samo prikupljanje oružja za okončanje pobune OVK-a protiv vlade u Skoplju.No povijest ovih godina uči nas da balkanska močvara guta dobre političke namjere i imobilizira vojnike Saveza. To se već dogodilo u Bosni, gdje je snaga za intervenciju (IFOR) postala snaga za stabilizaciju (SFOR) bez da itko može ozbiljno predvidjeti kada će unutarnja stabilnost bivšeg 'melting pota', Titove dike, biti uistinu sama za sebe dovoljno osigurana da omogući odlazak međunarodnih policajaca. Daytonski sporazumi, već stari šest godina, ostali su samo potvrda primirja, a nisu uspjeli ostvariti složeni političko-ustavni kondominij kojega su njegov arhitekt Richard Holbrooke i potpisnici (Hrvat Tuđman, već pokojan, Srbin Milošević, u zatvoru u Haagu, Bošnjak Izetbegović, koji je u svojoj izolaciji svakim danom u sve većoj opasnosti) licemjerno
ITALIJA
LA REPUBBLICA
25. VIII. 2001.
Balkanski glib
"Kao što kaže njegovo kodno ime 'Essential Harvest', NATO-ova
misija u Makedoniji, treća u deset godina nakon raspada
Jugoslavije, trebala bi biti 'esencijalna'. Ograničenih rizika,
ograničena u rokovima i ciljevima; samo prikupljanje oružja za
okončanje pobune OVK-a protiv vlade u Skoplju.
No povijest ovih godina uči nas da balkanska močvara guta dobre
političke namjere i imobilizira vojnike Saveza. To se već dogodilo
u Bosni, gdje je snaga za intervenciju (IFOR) postala snaga za
stabilizaciju (SFOR) bez da itko može ozbiljno predvidjeti kada će
unutarnja stabilnost bivšeg 'melting pota', Titove dike, biti
uistinu sama za sebe dovoljno osigurana da omogući odlazak
međunarodnih policajaca. Daytonski sporazumi, već stari šest
godina, ostali su samo potvrda primirja, a nisu uspjeli ostvariti
složeni političko-ustavni kondominij kojega su njegov arhitekt
Richard Holbrooke i potpisnici (Hrvat Tuđman, već pokojan, Srbin
Milošević, u zatvoru u Haagu, Bošnjak Izetbegović, koji je u svojoj
izolaciji svakim danom u sve većoj opasnosti) licemjerno
napravili.
Dogodilo se na Kosovu, gdje je međunarodni protektorat koji je
trebao jamčiti ponovno stvaranje etničke ravnoteže nakon
Miloševićevog 'čišćenja' i protučišćenja NATO-ovih bombardera,
već promijenilo civilne adminstratore i vojne zapovjednike bez da
se uspjelo dati imalo čvršći ustroj kosovarskom društvu i
političkogospodarskim institucijama. (...)
Sada postoji rizik da se ono što se dogodilo u Bosni i na Kosovu
ponovi u Makedoniji. (...) Na neki način pustolovina NATO-a na
Balkanu podsjeća na onu Sjedinjenih Država u Vijetnamu.(...) U
pitanju brojaka, 'escalation' vojnog djelovanja NATO-a u bivšoj
Jugoslaviji, oponaša one američke u Vijetnamu: to je
ekponencijalni rast, koji riskira nikada se ne okončati.
To je možda neizbježna posljedica procesa raspada bivše
Jugoslavije koji, umjesto da se zaustavi, nastavlja rasti poput
metastaza tumora koje proždiru tijelo oboljelog. Garton Ash u
svojoj knjizi 'Povijest sadašnjice', dolazi već do broja od deset
autonomnih dijelova, ili onih koje žele autonomiju: Slovenija,
Hrvatska, Srbija, dvije Bosne (ona hrvatskomuslimanska i ona
bosanskosrpska), Kosovo, Makedonija, Crna Gora, uz Vojvodinu i
Sandžak. Sve djeca velike majke Jugoslavije, i svako želi svoj dio
nasljedstva. A NATO je postao izvršitelj oporuke te sporne
ostavštine, kao jedina međunarodna institucija koja je u stanju
spriječiti da se nasljednici ne pokolju, jer jedini ima već spremnu
i odgovarajuću vojnu strukturu.
Paradoksalno Slobodan Milošević, u pismu bratu Borislavu,
napisanom iz zatvora u Haagu, kaže jednu gotovo istinitu stvar kada
tvrdi da će NATO okupirati Balkan. No glavna razlika između
Miloševićeve propagande i stvarnosti je to da NATO ne želi
okupirati Balkan. On je prisiljen to učiniti. Jer povijest
posljednjih deset godina pokazuje da je Atlantski savez zapravo
postao nadomjestak svih drugih institucija koje bi trebale imati
zadaću upravljati i jamčiti mukotrpne tranzicije pokrenute bučnim
padanjima zidova koji su održavali međunarodni poredak tijekom
hladnog rata: počevši od OESS-a (postoji li on uistinu? i zašto?),
do Ujedinjenih Naroda. No problem nije u NATO-u nego u Ujedinjenim
Narodima koji sve više tragaju za svojim identitetom. I ne bi bilo
nekorisno kada bi umjesto uobičajenih prigodnih govora, to bila
prava tema za razmišljanje državnim čelnicima i vladama cijelog
svijeta, koji će se slijedećeg tjedna naći u Staklenoj palači na
godišnjoj skupštini", piše Paolo Garimberti.