HNS-4.VIII. IZJAVA AMERIČKOGA KONGRESMENA HENRYJA HYDEA

BiH HRVATSKI NARODNI SABOR/web 4. VIII. 2001. Izjava g. Henry Hydea Izjava g. Henry Hydea predsjednika Odbora za vanjsku politiku Kongresa Sjedinjenih Američkih Država u povodu svjedočenja o Daytonskom mirovnom sporazumu kardinala Vinka Puljića, biskupa Ratka Perića u Washintonu 25.srpnja 2001.g. i Ejupa Ganića bivšeg predsjednika Federacije BiH. U proteklom desetljeću Sjedinjene Američke Države su povećale svoje aktivnosti u bivšoj Jugoslaviji s namjerom da donesu mir i stabilnost na nestabilnom području. Kako je jedna regija za drugom upadala u krize i konflikte, naše uplitanje ? vojno, diplomatsko, ekonomsko ? nastavilo se širiti. Zagovornici intervencije su opetovano predstavljali mjesta i pravne argumente kao ?vitalne? za SAD-e, NATO i europsku stabilnost, ili čak za međunarodnu stabilnost, a uz takve ocjene je američko sudjelovanje uvijek bilo ključno iz ovog ili onog razloga. Sa svakim novim prijedlogom širenja naših ovlasti bili smo uvjereni da je neka određena akcija bila potrebna da očuva mir i spriječi širenje konflikta, ali bismo zatim otkrili kako je ta zadnja intervencija bila preteča još većih zahtjeva za akciju kao bi se spriječilo širenje ?nestabilnosti? na drugo područje. Ne ispitujem motive ovakvih zagovornika, nego samo opravdanost njihovih sudova i preporuka. Nakon nekoliko takvih proricanja i ponovnih uvjeravanja činilo bi se da je najizražajniji obilježje onih, kako ovdje tako i vani, koji su zagovarali čak i ambicioznije planove za SAD-e i europske saveznike, stalna zatečenost razvitkom događaja. Razumna količina grešaka se može očekivati u bilo kojem predviđanju budućnosti, ali kod zagovornika čak većeg angažmana koji stalno pogrešno čitaju situaciju njihovi savjeti i upozorenja se moraju neizostavno preispitati. Unatoč jamstvu da je svaka nova intervencija precizno fokusirana i vremenski ograničena, naš angažman se stalno povećava bez očigledne naznake krajnje točke. U okviru javne rasprave temeljene često na medijskom pokrivanju događanja, vjerujem da smo mi u Vladi nedovoljno rigorozni u pitanjima koja sebi postavljamo i nemarni u traženju odvojenog mišljenja. Jesu li naši napori doprinijeli trajnom rješenju? Za mnoge promatrače, izgleda da je cilj pravednog mira i stabilnosti dalje nego ikad. Da li naša rješenja uživaju dovoljnu potporu među žiteljima regije u čije ime tražimo uspostavu mira? Ili smo suočeni s perspektivom nametanja neželjenih ljudi i s tim u svezi stalnim upravljanjem tim istim uz oružanu pomoć? Jesu li naši pogledi na situaciju bili previše jednostavni? Davajući našu naklonost kako bi razdvojili protagoniste na one sa ?dobrim? i ?lošim? motivima i karakterima i da ih sukladno tome etiketiramo, mi se jednostavno zavaravamo. Vođeni takvom definicijom mi smo se uvijek iznova svrstavali uz ono što je izgledalo da je prihvatljiva strana u različitim konfliktima samo kako bi se našli u zbunjujućoj situaciji da razmišljamo o našoj poziciji te da ponovno procijenimo aktere kako bi u slučaju kada nekadašnji ?dobri? momci počnu slijediti vlastiti program mogli djelovati u korist onih kojim smo mi zadali program. Ovo nisu apstraktna pitanja. U naporima Zapada da nametne i provodi ono što je možda neprovedivo, mi smo si priskrbili pravo na pretjerane ovlasti koje su opasne po svojemu obujmu i odsutnosti ograničenja i koje stoga neumitno riskiraju pojavu zlouporabe i promašaja. Povijest nas je naučila da budemo oprezni u vjerovanju da bilo koja akcija može biti opravdana ako je stvar koju želimo potpomoći dovoljno vrijedna. Čak je mnogo problematičnije da naš pristup izgleda ne djeluje. Sretni smo da danas ovdje imamo nekoliko uglednih osoba koji će baciti korisno svijetlo na ova i druga pitanja i želim im izraziti toplu dobrodošlicu.