WASHINGTON TIMES 6. VI. BLAIR KAO MAO CE TUNG

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. VI. 2001. Nešto je trulo u Velikoj Britaniji "Britanci će sutra glasovati na svojim prvim parlamentarnim izborima od kada je čelnik laburista, Tony Blair, izvojevao izvanrednu pobjedu nad britanskim torijevcima 1997. godine. Šteta što konzervativci nisu bili u stanju ni približno konkurirati laburistima. Uz nešto truda i s boljim vodstvom desnice, Blair je mogao biti lakšom metom. Prema Gallupovoj anketi, 61 posto ispitanika slaže se s tvrdnjom kako 'laburisti ne nude mnogo, no torijevci ne nude vjerodostojnu alternativu.' Ovo teško da laska ijednoj od strana. Unatoč svemu, ankete pokazuju kako laburisti imaju prednost pred torijevcima za 15 do 20 bodova. Konzervativci (...) proturječe predviđanjima prema kojima je politička revolucija 'Trećeg puta' bila neizbježna, kao što su to neki tvrdili 1990-tih. George W. Bush ponovno je doveo republikance na vlast u SAD-u. U Meksiku, predsjednik Vincente Fox pobijedio je zahvaljujući konzervativnom planu. U Italiji, nedavna pobjeda Slivija Berlusconija Bushu je dala potencijalnog saveznika (osim postojećih konzervativnih vlada u Austriji i Španjolskoj). U Japanu, premijer Junichiro Koizumi prihvatio je program privatizacije i gospodarske reforme. 'Treći put' bio je inače politika Novih Demokrata, a Bill Clinton je bio njen osnovni nosilac. U Europi je pronašao srodne duše u Blairu i Schroederu. Sada, kada je Clinton otišao, a Njemačka se vratila tipičnijem društveno-demokratskom modelu, od 'Trećeg puta' nije ostalo mnogo, ako je uopće i postojao, osim puke retorike. Blair se uspio održati na vlasti jer je mudro odlučio ne plesti se u gospodarsku politiku thatcherizma, koja je zemlji donijela gospodarski rast i nisku nezaposlenost od 6 posto (to je po europskim standardima malo). No ipak, postoji mnogo razloga za nezadovoljstvo. Laburistička vlada dala je tolike ovlasti drugim dijelovima Velike Britanije da je savez između Škotske i Engleske, koja traje od 1707. godine, ugrožen. (Mogu dodati da je, unatoč uglavnom antiengleskim holivudskim filmovima, kao što je 'Patriot', taj savez bio u potpunosti dobrovoljan). Blair je iznio planove za reformu Doma lordova. Zapravo, Britanija koju Amerikanci vole, Britanija koja nam je dala naš jezik, političke institucije, sudbeni sustav i brojne prekrasne emisije BBC-a pod 'Novim Laburistima' doživjela pad. Ključni trenutak početka Blairove ere bila je smrt princeze Dijane, 1997. godine, koja je otpočela val nacionalne histerije. Čuvena britanska ukočenost je definitivno stvar prošlosti. Patetičnost je 'in'. U svojoj knjizi 'The Abolition of Britain: From Winston Curchill to Princess Diana' (Pad Britanije: od Winstona Curchilla do princeze Dijane), autor Peter Hitchens piše na apokaliptičan način o kulturološkoj revoluciji koju se Blair bio nadao potaknuti. 'Njen utjecaj na obrazovanje, emisije, novine, običaje i institucije toliko je poražavajuć da ju je pošteno usporediti direktno s koncentriranim nastojanjima Mao Ce Tunga da zakopa prošlost Kine, prije trideset godina. Najvažnija razlika između kineske kulturološke revolucije i one britanske jest ta da naša još traje, i to dugo nakon što je Kina promijenila, i to čak potpuno, svoj stav glede svoje tradicije i drevnih običaja.' Unatoč raširenom nezadovoljstvu Blairovim napadom na britanske institucije, kao i pogoršanjem stanja u zdravstvu, željezničkom prijevozu i sustavu privatnih srednjih škola, konzervativna stranka nije bila u stanju oformiti vjerodostojnu oporbenu politiku još od poražavajućeg izbornog neuspjeha Johna Majora 1997. godine. Odabravši Williama Haguea za stranačkog vođu, torijevci su se usmjerili na novu generaciju, kao što su to učinili i laburisti, samo uspješno. Međutim, tamo gdje su laburisti nudili televizičnog Blaira s atraktivnim zubima, torijevci su vodstvo stranke prepustili čovjeku koji je najpoznatiji po svom nastupu, kada je imao 16 godina, na konferenciji konzervativne stranke 1977. godine. Kako je ćelav i dječjeg lica, glavna Hagueva privlačnost je, izgleda, njegov oštar jezik, koji je dobro iskoristio protiv Blaira kada je dobio priliku postavljati mu pitanja. Na ideološkoj razini, bio je u potpunosti neuspješan u svojim nastojanjima da zacijeli porazne jazove unutar stranke glede članstva u EU-u i glede pridruživanja euru, a nije uspio iznijeti ni čvrstu ili barem održivu viziju konzervativaca koja bi predstavljala protutežu onoj laburista. Znate da kada 'The Financial Times', omiljeno štivo poslovnih ljudi diljem svijeta, prihvati laburiste, kao što se to dogodilo jučer, nešto je ozbiljno pošlo po krivu. Kada konzervativni 'The Times', raskidajući s doslovno stoljećima starom tradicijom, čini isto, znate da katastrofa čeka iza ugla. ('The Times' je počeo izlaziti 1785.) 'Po prvi puta u povijesti, 'The Times' oprezno no jasno prihvaća Laburističku stranku na ovim izborima', stoji u novinama. Sada je jedino pitanje koliko će katastrofa biti velika", piše Helle Bering.