WASHINGTON TIMES 30. V. CLARKOV NAČIN RATOVANJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 30. V. 2001. Moderni način ratovanja "Nakon 'Pearl Harboura', hoće li slijedeći hollywoodski ep biti 'Kosovo'? Ako se neki filmski studio odluči snimiti ga, ovaj film vjerojatno neće biti čuven po herojskim akcijskim scenama. Tijekom kosovske operacije američki i britanski bombarderi letjeli su visoko na nebu kako ne bi bili dostupni srbijanskoj protuzračnoj paljbi, da bi se spriječio gubitak života pilota. Na tlu, u međuvremenu, vidjeli bismo Srbe u Beogradu kako psuju i prijete šakama nevidljivom neprijatelju iznad njihovih glava. Vidjeli bi beskrajne rijeke očajnih albanskih izbjeglica koji hodaju kroz blato i izgorjela kosovska sela, a vidjeli bismo i užasne dokaze srbijanske kampanje etničkog čišćenja kojom je sve započelo. Ovo bi mogao biti sadržaj mučne istočnoeuropske egzistencijalističke drame, nikako hollywoodske burleske. Sve u svemu, bio je to čudan rat. Kao što to general Wesley K. Clark piše u svojoj knjizi 'Waging Modern War' ('Vođenje modernog rata'), fascinantnom opisu operacije iz prve ruke, 'Zapravo, nikada nam nije bilo dopušteno da tu operaciju zovemo rat. To je bio moderni rat, prvi koji je vođen u Europi u pola stoljeća, i prvi koji je vodio NATO.' 'Savez i njegove zemlje članice nisu bile napadnute. Ovaj se rat nije vodio zbog nacionalnog opstanka, niti zbog opstanka demokratskih sustava vlade... Moderni je rat drukčiji. Operacija Ujedinjene snage bila je ograničena: pažljivo je bila ograničena geografski, opsegom, oružjem i učincima. Svaka mjera eskaliranja bila je pomno procjenjivana... Briga glede vojnih gubitaka bila je izrazita, i to kod svih strana koje su sudjelovale u operaciji. Čak je i slučajna šteta nad civilnim vlasništvom bila pažljivo izbjegavana. A 'pobjeda' je pažljivo definirana.' U ovoj definiciji modernog rata, sve su rečenice nejasne. Civili i vojnici postaju nerazlučivi, kao i političke i vojne mjere. Sukob između političara u Washingtonu i Europi i vojnih čelnika na tlu je neizbježan, a intrige i starinski sukob osobnosti ovo štivo čine zanimljivim. Za generala Clarka, operacija Ujedinjene snage na Kosovu svakako je nalikovala onoj u Vijetnamu, gdje su politički 'signali' smatrani važnijima od vojnih pobjeda. Nije tajna da je tijekom operacije u proljeće i ljeto 1999. godine general Clark bio stalno u sukobu sa svojim pretpostavljenima u Pentagonu, koji su ga željeli zauzdati što su bolje mogli, i koji su odbijali svaku pomisao na daljnju intervenciju na Balkanu. Na kraju, visoki časnici iz Pentagona osvetili su se otvorenom generalu željnom publiciteta, uskraćujući mu slavu pobjede (kakva je već ona bila) i (...) poslali ga u prijevremenu mirovinu u Little Rock, država Arkansas, tako da nije čudno što je čovjek ljutit. Preciznije rečeno, general Clark ima nesređene račune sa tadašnjim ministrom obrane Williamom Cohenom, koji se nepokolebljivo protivio uporabi pješaštva. Cohen je izgleda išao toliko daleko da je vlastitog vrhovnog zapovjednika isključio iz sastanaka u Pentagonu na kojima su se krojili planovi. (...) Jedan od dijelova knjige koji zaista ostaju u pamćenju jest onaj u kojoj se opisuje obračun s britanskim generalom Sir Michaelom Jacksonom glede zračne luke u Prištini, u kojoj su se posve neočekivano u lipnju 1999. godine pojavili ruski vojnici. U sceni sudjeluju elegantni i revni general Clark protiv kršnog i režećeg generala Jacksona koji je odbio pokoriti se naredbama zapovjednika NATO-a da blokira Ruse na pisti zračne luke. 'Sir, neću započeti Treći svjetski rat za vas...', kazao mu je general Jackson i glatko odbio naredbu iz Washingtona. Ovo bi mogla biti jedna od lekcija modernog ratovanja: kada zagusti, zapovjedna struktura NATO-a se raspada dok nacionalne vlade još uvijek imaju kontrolu nad svojim vojnicima. 'Tijekom kosovskog sukoba zamijetio sam znatne poteškoće s kojima su se suočile oružane snage SAD-a i neki od njenih čelnika u prilagodbi zahtjevima novoga stanja', piše general Clark. 'Mislim da su te poteškoće bile uzrokovane djelomice i organizacijskim čimbenicima, kao što su nastojanja Oružanih snaga da se pridržavaju operacije Pustinjska oluja, iz Zaljevskog rata, iz 1991. godine, kao modela za buduće operacije, umjesto da se suoče s dvosmislenim, napetim okolišem političke koalicije u kojem su vojne akcije suočene s oštrim ograničenjima, stalnim previđanjima na visokoj razini i stalnim praćenjem javnosti.' Sve navedeno u knjizi može biti istina. No ne upućuje li činjenica da mi uvijek vodimo posljednji rat, međutim, na to da u slučaju da se moramo pripremiti za još jedno Kosovo u Europi, da ćemo ponovno promašiti poantu? Gdje će se u Europi ponovno dogoditi Kosovo? Nakon što sam to pitanje postavila dužnosnicima EU-a, koji u tom slučaju zagovaraju uporabu europskih snaga za brzo djelovanje, odgovor na svoje pitanje (još) nisam dobila. Kosovo bi moglo biti jednostavno Kosovo, jedinstven problem. Zapravo, ovo možda nije jedini oblik modernog ratovanja, i bilo bi mudro da se pripremimo na još ponešto osim etničkih sukoba i humanitarnih intervencija", piše Helle Bering.