WASHINGTON TIMES 26. II. PRIJATELJ ILI NEPRIJATELJ?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. II. 2001. Prijatelj ili neprijatelj? "Je li Rusija prijatelj ili predstavlja prijetnju? Kada je Barbara Walters ovo pitanje postavila Georgeu W. Bushu, predsjednik je dugo oklijevao prije nego što je odgovorio: još uvijek ne znam. Nadam se da je Rusija prijatelj. Odabir načina na koji će se shvatiti ruska politika biti će važna odluka. Rusija više nije supersila, njezino gospodarstvo je u izrazito lošem stanju, oružane snage također, no ipak se još uvijek radi o golemoj zemlji s golemim narodnim i ljudskim potencijalom i još uvijek jednim od dva najveća nuklearna arsenala. Ima moć kojom može pomoći ili naškoditi pitanju svjetskog mira. Administracija bi stoga trebala Rusiju staviti na vrh liste svojih prioriteta. Trebalo bi sve poduzeti kako bi se Rusiju učinilo partnerom koji će u potpunosti surađivati, jednakim partnerom euroatlantskoj zajednici. Bivši predsjednik Bill Clinton ovo je pokušavao postići i nije uspio. Američko-ruski odnošaji pogoršali su se vidno nakon 1993. godine, a posebice u posljednjih 18 mjeseci Putinove vlasti. SAD je u rusko gospodarstvo uložila više od 20 milijardi dolara koji su platili američki porezni obveznici, i zalagala se za daljnju pomoć Rusiji iz međunarodnih novčarskih ustanova. Nakon sedam godina ove stalne američke pomoći, raspoloženje u Rusiji sve je više neprijateljsko i prema Americi i prema NATO-u. Pozitivni stav o SAD-u pao je sa 75 posto 1993. godine na 37 posto 2000. Clinton se smatra najnepopularnijim stranim čelnikom, nakon Sadama Huseina. Nova administracija mora otkriti zbog čega je Clintonova politika kod Rusa prošla tako neslavno, i iz toga izvući prikladne zaključke. Putinova javna izjava da bi sav bivši teritorij Sovjetskog Saveza NATO trebao smatrati ekskluzivnom sferom ruskog interesa i nadzora nije rezultirala nikakvim odgovorom SAD-a. Clinton je dvaput javno pokazao kako nije previše zabrinut zbog rata koji se vodi protiv civilnog stanovništva u Čečeniji. Pokušaji da se dobije eksplicitni ili tihi ruski pristanak na širenje NATO-a usporio je proces i zaustavio ga na pola puta. Kremlj je imao razloga vjerovati da može beskonačno odlagati prijem baltičkih zemalja i drugih zemalja-kandidata u NATO. Razvučeni proces širenja NATO-a u fazama stvorio je izvor trajnog neslaganja. Clintonova uprava nehotice je potaknula ruske ambicije da proširi svoje područje utjecaja i nadzora. Putin je bio ohrabren da vjeruje kako će moći provoditi suparničku politiku prema SAD-u bez posljedica. Rusija je danas preslaba da bi otpočela vojni napadaj na NATO. No zadržala je znatni potencijal kojim može potkopati politiku SAD-a i postati agresor u zastupanju. Ovo postiže prodajući sofisticirano navalno i obrambeno oružje Kini, Iranu i Indiji, te pokušajima uklanjanja ili ignoriranja sankcija protiv Iraka, Libije i Kube. Nastojeći stvoriti savez s potencijalnim agresorima, Putin opasno povećava njihove nade za uspjeh. Sasvim je moguće da nastoji slijediti Staljinove manevre iz 1939. kada je sovjetski diktator Hitlera gurnuo u rat sa zapadnim saveznicima nadajući se da Sovjetski Savez neće biti upleten, te 1950., kada je pokušao Kinu uplesti u rat s SAD-om zbog Koreje.(...) Što se može učiniti da se ovo zaustavi? Promjena ruskog ekspanzionističkog mentaliteta ne može se postići prilagodbom, nego učinkovito blokadom ikakvih realnih mogućnosti za rusku ekspanziju. NATO je spriječio početak Trećeg svjetskog rata. Sadašnja svrha NATO-a trebala bi biti sprječavanje Drugog hladnog rata. Širenje NATO-a ne bi trebalo obustaviti niti usporiti zbog straha od ruske reakcije. Primanje novih članica ne bi trebalo biti predmetom pregovaranja s Kremljom. Obrambeni potencijal novih članica ne bi trebao biti korišten kao kriterij za članstvo. Baltičke zemlje mogu biti okupirane u roku od nekoliko sati bile one članice NATO-a ili ne. Širenje NATO-ovog štita nad baltičkim zemljama učinkovito bi obeshrabrio pokušaje da ih se prisilno podjarmi. Rusija ne bi trebala biti stavljena u položaj da u svojim pregovorima s euro-atlantskom zajednicom nema što ni dobiti ni izgubiti. Važeću ponudu gospodarske potpore treba još više naglasiti, no treba biti podložna uvjetima i pravilima koji bi bili provedeni pod strogim nadzorom. Bivša Clintonova administracija Rusiji je nudila mrkvu bez štapa. Bush bi trebao koristiti oboje. Ako se Rusiji dopusti da eskalira svoju suparničku politiku koju trenutno provodi, tijekom prvog Bushova mandata moglo bi doći do velike krize", piše Jan Nowak, bivši savjetnik nacionalnog Vijeća sigurnosti za pitanja Središnje i Istočne Europe.