IHT 22. II. VANJSKU POLITIKU SAD-A ODREDIT ĆE REALIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TIBUNE 22. II. 2001. Vanjsku politiku SAD-a odredit će, kao i obično, realizam "U Washingtonu bijesne rasprave glede vanjske politike. Hoće li Bushova administracija nastaviti politiku intervencija u inozemstvu, koju su provodili Bill Clinton i njegova državna tajnica Madeleine Albrihgt? Hoće li se odrediti za oprezniji pristup kojemu je sklon, kako se govori, novi državni tajnik Colin Powell? Hoće li se odlučiti za treće rješenje (...) koje zagovara dio republikanske desnice? Ova ideološka rasprava je intrigantna, no odgovori nisu toliko važni. Američka politika i dalje će ostati otprilike ista kao što je bila od kraja Hladnog rata. Zračni napad na Irak, daleko od toga da označava odmak od dosadašnje politike, pokazuje Bushev nastavak politike Billa Clintona, pa i Georgea Busha starijeg. Vanjskom će politikom i dalje dominirati, po redoslijedu važnosti: -Realni svijet. Iako je SAD i dalje svjetska supersila, u velikom broju slučajeva ona može samo reagirati, ne i voditi. Budućnost Rusije biti će određena unutrašnjim gospodarskim silnicama i gospodarskom politikom. Europa će se integrirati ili ne će na osnovi vlastitog gospodarstva i politike. Srednji Istok će ovisiti o islamskom i izraelskom narodu i čelnicima. Budućnost Kine biti će zasnovana na međuodnosu komunističke kontrole i rapidnog no kaotičnog gospodarskog razvoja, kao i na odnosu između Pekinga i Taipeia. Američka politika nije irelevantna u tim područjima, no jest marginalna (...). -Realna američka politika. Proračuni Bushove administracije ograničeni su republikanskim ambicijama za smanjenje poreza i potrošnje. Ulaganje u vojsku neće se povećati zbog novih ciljeva. Jedini imperativ koji bi mogao potaknuti povećanje proračuna jest strast za nacionalnom raketnom obranom. Ovo je zasnovano na političkoj teologiji: hommage 'ratovima zvijezda' Ronalda Reagana. -Realna birokracija. Oblik američkih vojnih snaga biti će oblikovan, unutar granica proračuna, prema igri moći između ministra obrane Donalda Rusmfelda i njegove snažne civilne momčadi, koja želi restrukturirati snage, te političke moći vojnih službi koje to ne žele. Nedavna katastrofa- potapanje japanskog ribarskog broda od strane američke podmornice- imat će više utjecaja na budućnost nosača zrakoplova mornarice nego zakučaste tvrdnje stratega na bilo kojoj strani. Isto vrijedi i u međunarodnim razmjerima. Američki eurokrati koji se više od 40 godina bore sa svojim europskim (uglavnom francuskim) protivnicima glede pitanja čelništva SAD-a nasuprot europskog suvereniteta i dalje će nastaviti činiti isto, uz iste rezultate- naizgled neslaganje koje krije suradnju glede osnovnih pitanja. Velika ideološka rasprava odvijat će se bez problema i bez obzira na te tektonske sukobe svjetskih pritisaka, politike i birokracije. Rasprava je presložena da bi ju se moglo opisivati polariziranim terminima u koje je bačena: desno naspram lijevog, (...) nacionalni interesi naspram ljudskih prava. Da, postoje kozervativci koji žele mnogo aktivnije korištenje vojne moći kako bi 'ustali protiv tiranije', no njih će ograničavati Rusmfeldov proračun. A tu je i prešutni savez između novih pristaša izolacije na desnom krilu koji žele zaboraviti tiraniju i držati se uskih nacionalnih interesa i protivnika intervencije na lijevom koji preziru aroganciju na kojoj je zasnovano miješanje SAD-a u svjetske probleme. Radi se o pomalo jezivoj sličnosti s koalicijom America First u danima prije Pearl Harbora, no ova tendencija danas je puno manje značajna. U međuvremenu, američku vanjsku politiku krojit će realisti, kao što je to oduvijek bilo", piše Robert A. Levine.