NEW YORK TIMES 26. II. ODBORI ZA ISTINU

SJEIDNJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 26. II. 2001. Odbori za utvrđivanje istine "Kada je zemlja u tranziciji iz ratnog stanja ili diktature u demokraciju, standardan je postupak održati izbore, osloboditi političke zatvorenike, a sada i sastaviti odbor za utvrđivanje istine. Odbori za utvrđivanje istine, koji su tek prije nekoliko godina bili egzotična pojava, postali su poznati nakon osnivanja južnoafričkog Odbora za utvrđivanje istine i za mirenje. Danas su postali cjelovitim dijelom procesa prevladavanje represivne prošlosti. Odbori za otkrivanje istine zemljama u tranziciji mogu pomoći razumjeti i prekrojiti oštećenu političku kulturu. Žrtvama mogu pomoći da zacijele svoje rane, stvore konsenzus za demokratske reforme i otkriju dokaze koji se mogu koristiti kako bi se sudilo okrivljenima. No neke zemlje koje osnivaju odbore neće imati nikakvih koristi od ovoga i to zato što nove demokracije nemaju ni želje ni moći kojom bi održali njihov rad ili su, pak, sastavili odbore za utvrđivanje istine koji nisu prikladni za njihova društva. Odbori za otkrivanje istine nedavno su počeli s radom u Nigeriji i Panami a uskoro će početi s radom u Sijera Leoneu i Istočnom Timoru. Indonezija i Peru dovršavaju pravila za nove a o odborima se ozbiljno raspravlja i u Meksiku, Bosni, Srbiji, Gani, Burudniju i drugdje. (...) Iako odbor za otkrivanje istine provodi službenu istragu represivne prošlosti, svaka nacija mora odrediti koje vremensko razdoblje će se istraživati, koji će zločini njome biti obuhvaćeni te prema kojim pravilima će se provoditi istraživanje. Npr., odbor možda neće dobiti ovlasti da udjeljuje amnestiju, ili, pak, može slijediti primjer Južne Afrike i ponuditi amnestiju onima koji u potpunosti priznaju svoje zločine. Odbori moraju odlučiti i to da li će sudovima proslijediti informacije koje su sakupili. Ti izbori mogu ovisiti o povijesti određene zemlje te snazi nove demokratske vlade. No neke se lekcije mogu naučiti iz prošlih iskustava. Najvažnije je da odbor za otkrivanje istine ima dovoljno novca, dovoljno dugi mandat te potporu na najvišoj razini jer će zasigurno naići na moćan otpor. Takav otpor ponekad odbore za istinu može spriječiti da objavi imena onih koji su vjerodostojno optuženi za zvjerstva. No ovo bi trebalo učiniti ako je ikako moguće, posebice u zemljama u kojima su počinitelji još uvijek dovoljno moćni da si pribave obećanje o amnestiji. Svjedočanstva bi također trebalo davati u javnosti, ako žrtvama zbog toga ne prijeti opasnost. Kada žrtve u tajnosti kažu svoje iskaze, istina se pojavljuje tek kada se objavi konačno izvješće odbora. Priscilla Hayner, koja je napisala knjigu o svom iskustvu surađivanja s mnogim zemljama glede osnivanja odbora za otkrivanje istine, 'Neopisive istine' ('Unspeakable Truths'), tvrdi kako je davanje iskaza koje se potom emitiralo na televiziji u Južnoj Africi bilo od ključne važnosti, jer je na taj način s iskazima bila upoznata i široka javnost.(...) Iako se osnovna pravila mogu usvajati od drugih zemalja, svaka bi vlada pojedinačno trebala krojiti odbore po svojoj mjeri.(...) Južna Afrika i Njemačka, npr., ispitivale su ulogu institucija kao što su crkva ili mediji u podržavanju diktature, što je zamisao koju sada koristi nigerijski odbor za ispitivanje istine. Odbor je održao saslušanja u svezi akcija koje je tvrtka 'Shell Oil' poduzela glede sprječavanja pogubljenja Ken Saro- Wiwa i drugih aktivista za zaštitu okoliša 1995. godine, nakon što su osuđeni zbog ubojstava prijekim sudom. 'Shell', koji u Nigeriji ima veliki utjecaj, protiv egzekucije je progovorio tek dva dana prije nego što je do nje i došlo. (...) Možda je najvažnije pravilo odbora za utvrđivanje istine preporučiti reforme u sudnicama, policiji i školama. U Sijera Leoneu, npr., preporuke novog odbora za utvrđivanje istine biti će mandatne, a odbor će osnovati i skupinu koja će izvijestiti glede kvalitete izvršenja preporuka. Razumijevanje prošlosti ključno je za zemlju koja je pretrpjela rat ili diktatorski režim, no takovo razumijevanje korisno je samo u slučaju da vodi promjenama", piše Tina Rosenberg.