WASHINGTON TIMES 4. I. KORISTITI NATO KAO ORUĐE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 4. I. 2001. Koristiti NATO kao oruđe "Deset godina nakon Hladnog rata, posao Amerikanaca u Europi daleko je od svoga kraja. Hoće li novi predsjednik Bush ustrajati na ovoj politici, zadržati stajalište kako je cilj da Europa bude 'čitava i slobodna' i nastaviti sa povijesnim procesom širenja NATO-a? (...)Jedno od prvih pitanja s kojima je suočena Bushova administracija biti će naš odnošaj s Europom. Koristeći priliku- vjerojatno europsko ujedinjenje i raspravljajući o temi slijedeće faze širenja NATO-a, nova administracija će definirati interes Amerike u novom stoljeću u terminima onoga za što jesmo(...)- politički i gospodarski ujedinjenu, sigurnu Europu, u koju je uključena i Rusija. Govoreći svijetu što želimo šaljemo signal da je SAD uključena u proces, da se kreće naprijed i da nije toliko zabavljena domaćim problemima da je zaboravila na svoje globalne odgovornosti. Signalizira i potencijalnim neprijateljima da je SAD, čak i u doba kada kod kuće ima problema, i dalje uključenima u svjetsku scenu. Najbolji doprinos koji SAD i NATO mogu dati europskoj sigurnosti jest poboljšati vojno i političko jedinstvo NATO-a, poduprti europsku inicijativu da razvije svoj vlastiti sigurnosni sustav i da surađuje s Rusijom ako njena vlada nastoji pronaći konstruktivnu ulogu koju bi imala u Europi. (...) Strukture već postoje kroz NATO kako bi se olakšao odnošaj s Rusijom; no da bi inicijativa bila uspješna, Rusija mora istinski željeti surađivati sa Zapadom. U sadašnjem političkom okolišu, gdje pristrana politika prijeti dominirati Bushovim planom za vanjsku politiku, SAD si ne mogu priuštiti zanemarivanje svjetskih problema. A pitanje širenja NATO-a bilo je ono koje je (...) dokazalo kako je nepristrana suradnja moguća. Zaista, 1998. godine, američka rasprava glede primitka Poljske, Madžarske i Češke kulminirala je glasovanjem od 80 prema 19 glasova za to da se NATO proširi. Pa ipak, pojavile su se nove prepreke. Neki senatori s pravom objavljuju kako NATO mora prvo pojasniti svoju misiju, a ovoga puta niti jedna važnija europska članica NATO-a ne podržava širenje. Dok se danas u Senatu mogu čuti prigovori kako bi SAD trebala razmisliti o ukidanju ili smanjivanju svoga sudjelovanja u europskim problemima kako bi se usredotočila na druge prioritete, naši europski saveznici usredotočeni su na razvijanje vlastite obrambene politike i širenje EU-a uključivanjem bivših neprijatelja iz doba Hladnog rata. Drugi koji se protive širenju, oni sa Capitol Hilla, vjeruju kako bi EU trebao preuzeti veću ulogu u stvaranju opsežnijeg, politički zasnovanog sigurnosnog sistema izgradnjom demokracije i slobodnih tržišta. Kongres se mora suočiti s činjenicom kako je mnogo bolje da se ostane uključen u europske demokracije sličnog tipa kao što su naše tijekom mirnih razdoblja tako da u slučaju kriza nismo sami. Bushova administracija trebala bi otpočeti odmjerenu politiku tempiranog širenja koje je zasnovano na prihvaćanju zemalja- kandidatkinja kada ispune kriterije za članstvo kako bi se osigurala sigurnost Europe. Ovo rješenje, u skladu s NATO-ovom politikom 'otvorenih vrata', trebalo bi zadržati SAD usidrenu u Europi a NATO usredotočen na europsku sigurnost, restrukturirajući NATO paralelno sa produbljivanjem EU-a. Umjesto da se koncentrira na to tko će kada ući u NATO držeći se strogog rasporeda, SAD i naši saveznici moraju nastojati svim silama reagirati na nove izazove posthladnoratovskog doba, kao što su etnički i lokalni sukobi, kao i proliferacija nuklearnog oružja. Ova alternativa savezu bi dala vremena da prihvati nove članice nastavljajući pomagati jačanju Poljske, Madžarske i Češke(...). Rusija bi u međuvremenu trebala odlučiti da li je voljna prihvatiti se teškog rada s ciljem osiguravanja odnošaja sa Zapadom ili, pak, odustati od ovoga i svog partnera potražiti na istoku. Odluka da se prihvate nove članice mora odražavati činjenicu da su sigurnosni problemi i rizici sa kojima se sada NATO suočava različiti od onih sa kojima se savez suočavao u prošlosti. 1991. godine, u NATO-ovom je strateškom konceptu stajalo: 'Prijetnja simultanih napada na svim europskim frontama NATO-a učinkovito je uklonjena.' Od tada, NATO se uključio u zračnu kampanju nad Jugoslavijom koja se smatra pobjedom savezničkog jedinstva, dok je rizik od ponovne pojave vojne prijetnje iz Rusije dodatno oslabio. Unatoč tome, rizika za europsku sigurnost i dalje ima, (...) kao npr. međunarodne zločinačke organizacije(...). NATO mora biti u stanju reagirati na nove rizike i nove izazove kako se oni stvaraju ako se želi očuvati stabilnost u Europi i sigurnost članova saveza, starih i novih. Tempirano širenje šalje i važnu poruku za Rusiju- da je NATO organizacija suverenih država koje će štititi svoje interese izgradnjom stabilnosti, bez obzira na brzi odgovor Moskve da savez nije prijetnja za Rusiju. Zapad ne bi trebao razbijati glavu prijetnjama i nesigurnostima iz Rusije nego bi trebao nastaviti s (...) osiguravanjem transatlantskih odnošaja. Ponašanje Rusije, ne njena povijest, veličina ili opseg demokratske vlasti, trebalo bi određivati opseg njene udaljenosti ili blizine NATO-ovom donošenju odluka. Bushova administracija i Kongres, zajedno s našim saveznicima iz NATO-a, zaključuju kako je NATO koji funkcionira u interesu SAD-a. Uspjeh NATO-a i čelništvo Amerike u Europi stoga ovise o dokazivanju jedinstva NATO-a kao saveza nacija koji je voljan i u stanju dijeliti vojne i financijske terete. Ta pitanja važna su za SAD jer je uspjeh NATO-a u budućnosti ključan element rješavanja pitanja europske sigurnosti", piše Jessica Fugate.