IT - 25. XI. LA STAMPA - ITALIJA I NATO

ITALIJA LA STAMPA 25. XI. 2002. Rat protiv Iraka i sudbina novog NATO-a "Rat protiv Iraka neće se povesti. To obećava, i kladi se u to, naš predsjednik vlade, Silvio Berlusconi, ponavljajući svoju prethodnu izjavu (štoviše, gotovo si čestitajući što ju je iznio, kao da se već pokazala točnom). Prvi se puta to dogodilo u Rusiji, nakon što je susreo Putina, a drugi puta u Pragu, komentirajući ishode skupa na vrhu NATO-a. Je li u pravu? Njegova je argumentacija da je Saddam Hussein previše lukav da bi međunarodnim inspektorima dopustio naći oružje za masovno uništavanje, dajući Americi motiv i izgovor da mu objave rat i uništi njegov režim. Gotovo sigurno ih je već uklonio. U Rusiji, ako nije greška, je kazao da bi Saddam ta oružja, ako nisu uništena, imao jako dobro sakrivena, te da bi stoga bez previše problema otvorio vrata inspektorima. Svi bi željeli dijeliti Berlusconijev optimizam. No koliko je on istinski utemeljen? Je li doista moguće u nekoliko dana, ili nekoliko tjedana, uništiti toliko složena i opasna oružja (u slučaju da stvarno postoje ili su u proizvodnji)? To je pitanje koje treba uputiti stručnjacima. Što se tiče njihovog sakrivanja, na inspektorima je da ih nađu, ako će im doista biti dana svaka mogućnost kretanja. I ako ih nađu... Na kraju, je li Saddam doista toliko lukav? Diktatori to sigurno jesu, no ne do kraja, jer inače ne bi izazivali mnogo moćnije protivnike od njih (kako uči povijest). Kako bilo, kazavši ono što je kazao, naš predsjednik vlade zapravo se distancirao od Busha, kako se već dogodilo s opravdanim ustrajavanjem da protusaddamovska strategija prijeđe na Ujedinjene narode. Na svoj način, svrstao se, ili se nije distancirao, od većine europskih partnera, na čelu s Francuskom i Njemačkom. No Bush je iz Praga otputovao uvjeren, barem na riječima, da je NATO u cijelosti u osnovi spreman snažno mu pomoći protiv iračkog diktatora. Što, objektivno, nije tako, osim pod točno određenim uvjetima (osim u slučaju ako se stvari ubrzano počinju razvijati) Pošto je to rečeno, Bushovo je zadovoljstvo sasvim utemeljeno, no iz razloga koji nadilaze Irak. Sa širenjem na sedam zemalja koje su na razne načine već pripadale komunističkom bloku, i geostrateškim i geoekonomskim kompromisom postignutom s Rusijom, NATO se pretvorio, iz starog euroatlantskog saveza, kakav je bio, u veliku transkontinentalnu mrežu nadziranu od Washingtona. A u toj mreži riskira ostati zapleten proces političkog i vojnog rasta Europske Unije. Nije slučajno što su Francuska i Njemačka upravo u Pragu objavile zajedničku deklaraciju o strateškom identitetu EU (za one koji se žele pridružiti), što je jedna promemorija najvećih kontinentalnih sila za zaključnu fazu Konvencije o budućnosti Europe. Prirodno, ne u anti-NATO smislu, već u smislu konstruktivnog euroameričkog partnerstva. Dosljednost bi zahtijevala da talijanska vlada tome prida odgovarajuću pozornost, utoliko više što se očekuje da Pariz i Berlin za godinu dana s Rimom, u Rimu, proslave osnivački ugovor Europe ovoga stoljeća.", piše Aldo Rizzo.