RU NEZAVISIMAJA GAZETA 18. 11. 2002. RUSKI SAVEZI

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 18. 11. 2002. Trojni je savez moguć, ali nepotreban Skandali s Bjelorusijom i prijateljstvo s Ukrajinom - posljedice su nove politike Kremlja, pišu Tatjana Ivženko i Igor Plugatarev. "Kremaljska politika prema dvama najbližim susjedima zrcalno se izmijenila u posljednjih nekoliko mjeseci. Ukrajina, s kojom smo do proljeća imali dosta oštre odnose (sjetimo se bar prijetnje gradnjom obilaznog plinovoda) sada je u laskavom položaju pred Moskvom; dotle Bjelorusija, koja se spremala na ujedinjenje s Rusijom u Savez dviju država (uza stvaranje 'zajedničkih' tijela državne vlasti i jednoga predsjednika), ljetos dobiva, očito nepovratni, otkaz. Takve promjene nisu uopće slučajne nego su posljedica promišljene i dobro planirane politike ruskoga vodstva. Strategija Rusije se zasniva na novim osnovama unutar tzv. slavenskog trokuta, koje će vrijediti puno godina, bez obzira na to što se i u Bjelorusiji i u Ukrajini unutrašnja situacija može kardinalno promijeniti. Zapravo, u sukobu Lukašenko-NATO Rusija šutke staje na stranu Sjevernoatlantskog saveza, a ne miješa se ni u Lukašenkov sukob s premijerom Gennadijem Novickim oko opskrbe plinom, koji može dovesti do krize vlasti u zemlji. Poslije 14. kolovoza, kad istječe Putinov rok za Lukašenka da sa zemljom uđe u sastav Rusije po načelu šest oblasti, bjeloruski gazda mogao bi ostati bez vlasti. Stručnjaci ističu kako je Rusija uzrokovala slabljenje Lukašenka. Razvikani je Savez bio usmjeren na nekadašnje političke elite, nastale u vrijeme B. Jeljcina, ali je Rusija daleko otad odmakla, dok se Bjelorusija uplela u državni prevrat, podržan od Rusije. Kad se Lukašenko osilio, ponovo je nudio Rusiji prijedloge koji nju više nisu zanimali. Analitičari drže da Putin sada čeka na potpunu i prirodnu diskreditaciju Lukašenka i zamjenu za 'smjenjivijega vođu', kojega nema na vidiku. (...) Što se tiče Ukrajine, što dalje nju Zapad odbacuje iz svoje interesne sfere, to se ona više približava Rusiji. Poznati ukrajinski politolog Kostj Bondarenko drži da je Rusija postala utjehom Leonidu Kučmi ali i jedinim partnerom njegove zemlje. 'Prosvjedne akcije opozicije i vanjskopolitički pritisak natjerali su Kučmu da moli zaštite od Putina. Za prijateljstvo će Kučma ponuditi ruskom kolegi i više od političkog približavanja - čak i gospodarsku integraciju, što je Kijev dosad uvijek odbijao'. Zasad se integracija odvija kao odluka o stvaranju plinovodnog konzorcija. I ta je odluka toliko važan i hrabar kijevski korak u političkom smislu, da se može ocijeniti kao spremnost Kijeva na razne dogovore s Kremljom, bez obzira na zapadne reakcije. Upozorenja američkog veleposlanika o tom plinovodu Kijev je jednostavno ignorirao, jer je Zapad objavio 'hladni rat' ukrajinskom vođi a Kučma, ne očekujući takav obrat, na to uzvraća napadom. Ni kijevski, kao ni bjeloruski, sukob sa Zapadom Kremlj nije komentirao, zato što mu nikakav trojni savez nije potreban zato što bi se mogao pretvoriti u savez jednog hranitelja i dva štićenika, tvrde stručnjaci. Moskva će iskoristiti trenutak da za sljedeća desetljeća položi osnovu za polovne odnose s Kijevom i Minskom. Već zato da ni jedan kijevski vođa ne može trgovati Rusijom prema političkoj oportunosti, a da ni jedan bjeloruski ne može 'lupati šakom po stolu'. Epoha postsovjetskih iluzija se završila."