FRANC-LE FIGARO OD 23.10.02. KISSINGER O NJEMAČKO-AMERIČKOJ KRIZI

FRANCUSKA LE FIGARO 23.X.2002. Zašto se svađaju Washington i Berlin "Način na koji je stranka na vlasti u Berlinu nedavno vodila predizbornu utrku doveo je u krizu američko-njemačke odnošaje. Premda su neki saveznici pokazali suzdržanost prema politici Washingtona u Iraku, nitko se nije odlučio za sukob. Razlozi tog iznenadnog pogoršanja su višestruki. Spominjao se kancelarov izborni oportunizam. Kako god bilo, čini se da neka vrsta protuamerikanizma postaje stalan čimbenik njemačke politike. Kriza je osobito bolna za nas koji smo pridonijeli velikim uspjesima američke diplomacije nakon rata: povratku Njemačke kao ravnopravnog, poštovanog i nužnog člana, u zajednicu naroda (...). Savezna Republika Njemačka donijela je, zauzvrat, odvažnu odluku da će odgoditi svoje ujedinjenje, premda joj ga je Staljin nudio u zamjenu za odbacivanje NATO-a. Ipak je izabrala europsko jedinstvo i atlantsko partnerstvo. Unatoč tomu, gdjekada je znalo doći do nesuglasica oko ove ili one politike. No one su se dosad temeljile samo na razlikama u tumačenju. Zato iznenađuje činjenica da je američka politika u Iraku odjednom, bez upozorenja i dogovora, odlučila o rezultatu izbora preko Rajne... Njemačko sudjelovanje u vojnoj operaciji u Iraku nije prihvaćeno, a uporaba njemačkih baza je zabranjena, bez obzira na stajalište Ujedinjenih naroda i na sadržaj odluka drugih članova NATO-a i Europske unije. Taj neobičan otpor, u ime tobožnjeg 'njemačkog puta', proglašen je premda Njemačkoj nije bio upravljen nikakav zahtjev za sudjelovanje. Završio se žestokom kritikom američkih čelnika (...). Usporedba bivše ministrice pravosuđa između predsjednika Busha i Hitlera je anomalija koja je mogla nastati samo u svjesno njegovanom ozračju. Čelnik socijaldemokratske stranke usporedio je američkog veleposlanika s g. Abrasimovom, bivšim posebnim izaslanikom SSSR-a u Istočnoj Njemačkoj. A nakon izbora, novi državni tajnik za vanjske poslove Klaus Scharioth rekao je za novu američku stratešku doktrinu da je odjek 'Brežnjevljeve doktrine'. Utjecaj te kampanje među njemačkim biračima očitovao se u činjenici da se kršćanskodemokratska oporba, tradicionalno proamerička, nije htjela distancirati od napadaja na Bushovu upravu. Premda je CDU upozorio na kampanju koja je uvredljiva za najmoćnijeg njemačkog saveznika, bio je suzdržan prema bilo kakvom obliku prekoatlantske suradnje i uporabi NATO-ovih baza u Njemačkoj. Sve to navodi na mišljenje da pravi razlozi njemačko-američkog zahladnjenja nisu povezani samo s izbornim oportunizmom, američkim unilateralizmom i nesuglasicom zbog politike u Iraku. Svršetak Hladnog rata uklonio je dojam da se sučeljavamo sa zajedničkim prijetnjama. (...) Tako je Irak postao izlika za okretanje njemačke vanjske politike u pravcu koji je više nacionalan. (...) Amerika, žrtva terorističkih napadaja od 11.IX. i najveća vojna sila misli da je odgovorna za zajedničku sigurnost. Za to vrijeme u Europi se više naglašavaju unutarnja nego međunarodna pitanja. Europski čelnici vrlo velik dio svoje agende posvećuju tehničkim pojedinostima europske izgradnje - što je nerazumljiva tema većini američkih čelnika. Nastojanje na birokratskim, ustavnim i zakonskim zadaćama u opreci je s SAD-om koji traži pravo na 'posebnost' i na izvoz svojih ustanova. Takve okolnosti odlučno stavljaju Njemačku pred izazov. Ona je zadnja europska država koja je ostvarila svoje ujedinjenje i svoje sadašnje dimenzije stekla prije samo deset godina. Zato Berlin nema toliku tradiciju opće vanjske politike kao većina drugih europskih država. Njezini unutarnji problemi su veći. Njemačku predvodi koalicija ljudi čije je temeljno iskustvo prosvjed, ponekad i žestok, protiv rata u Vijetnamu. (...) Vodeća uloga je dvjema strankama koje su trenutno na vlasti - socijaldemokratima i zelenima - omogućila da važne prekoatlantske veze nastave ako ne s oduševljenjem, ono barem na temelju realnog sporazuma. No u lijevom krilu tih dviju stranaka u vladi ostao je talog koji je još uvijek kadar da se mobilizira pod okriljem tradicionalnog protuamerikanizma. (...) Istočna Njemačka prešla je iz nacizma u komunizam bez iskustva demokracije. Puk je sklon smatrati se žrtvom povijesti i svoju sigurnost donekle traži u apstraktnom moralizmu koji ide u pravcu pacifizma, što mu omogućuje da bude moralno nadmoćniji od svog moćnog saveznika. Tako je na kraju njemačke predizborne utrke pričuvni višak glasova koji je Schroederu donio pobjedu, zacijelo činio spoj pacifizma, lijevog i desnog nacionalpopulizma i tipično njemačkog pozivanja na Wilhelmovo doba. Jer, premda se Njemačka može sučeliti sa SAD-om, odbaciti mišljenje UN-a i djelovati mimo drugih europskih naroda, polažući pravo na 'deutscher Weg' ('njemački put') - kancelarov glasoviti 'made in Berlin' - izolacija je kušnja za taj narod, kao i povratak europskom ustroju u stilu Belle Epoque. Karsten Voigt, stručnjakinja za međunarodnu politiku u ministarstvu vanjskih poslova, sažela je to novo stajalište ovim riječima: 'Činimo ono što za nas ima smisla; ne činimo ništa s čime se ne bismo složili.' No vanjska politika rijetko dopušta takvo razlikovanje. Nijedna zemlja ne treba ići protiv svojih probitaka i običaja. Nijedna zemlja također ne treba voditi vanjsku politiku a da smetne s uma stajalište drugih društava (napose bliskih saveznika), osobito ako je u središtu kontinenta. Tako je nova politika koju je proglasila sama Njemačka izazov ne samo za SAD, već i za Europu. To znači da se jak utjecaj Francuske na europska pitanja više ne može prihvatiti, kao što je bilo do ujedinjenja. Postavlja se pitanje ciljeva koje Europa želi ostvariti, možda u suradnji s Rusijom koja se vratila pruskim zamislima iz XIX. stoljeća. To ujedno postavlja pitanja u svezi sa širenjem Atlantskog saveza. Njemačka je odveć važna za Europu i Amerika se ne trudi da obuzda postojeću napetost. Treba priznati: nesporazum nije nesretni slučaj, a osobne veze nisu dovoljne, kao što nas se želi uvjeriti, da se on izgladi (...). Međunarodno okružje stvorit će povelik broj prilika u kojima će oba tabora moći provjeriti svoje umijeće pronalaženja zajedničkog stajališta, ne samo o Bliskom istoku. Napose kada Njemačka u veljači preuzme dužnost predsjedateljice Vijeća sigurnosti. Objema stranama možemo preporučiti umjeren i realan pristup. (...) Zapad se u XX. stoljeću podijelio oko njemačkog pitanja. SAD, njegovi saveznici i nova njemačka vlada moraju obećati da se povijest neće ponoviti", piše Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik.