LAT 13. XI. TKO ĆE KOGA OBUZDATI?

/savezi SJEDINJENA DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 13. XI. 2002. Sada je na EU-u da obuzdava SAD "Unatoč svojim instinktima koji su joj govorili da to ne učini, Bushova vlada prošlog je tjedna popustila je pod pritiskom međunarodne zajednice, pristajući na američki plan za razoružavanje Iraka iz kojeg su uklonjene neke od strožih odredbi koje je Washington u početku bio tražio. Umjesto slobode da napadnu Irak ako Sadam Husein počne ometati inspektore oružja koji će uskoro otići u Bagdad, Sjedinjene Države složile su se vratiti Vijeću sigurnosti UN-a radi konzultacija prije provođenja vojne akcije. Iako su pregovori koji su prethodili donošenju rezolucije bili usredotočeni isključivo na Irak, oni sada pokazuju u kojoj se mjeri globalna situacija promijenila od kada je George W. Bush došao na vlast. Umjesto da se okupljaju oko čelništva SAD-a, kao što su demokracije svijeta činile od Drugog svjetskog rata, većina članica Vijeća Sigurnosti podržala je Francusku i odlučno se uduprijela Sjedinjenim Državama. Otrežnjujuća realnost jest da Američka moć, u kombinaciji s neoslabljenim unilateralizmom vlade, veliki dio svijeta okreće protiv sebe. Kako je američki Golijat na slobodi, svijet treba Davida. Sve veća izolacija SAD-a na svjetskoj sceni uzrokovana je rijetkom koincidencijom međunarodnih i okolnosti u SAD-u. Od raspada Sovjetskog Saveza i ruskog gospodarstva, SAD nije imao dostojnog suparnika. Japan je već dulje vrijeme u recesiji. Kina, koja ima gospodarstvo manje od kalifornijskog, ima ambicije ali ih nije sposobna realizirati. A Europska Unija zaokupljena je vlastitim planovima - uvođenjem jedinstvene valute, širenjem Unije i stabiliziranjem Balkana. Protuteža SAD-u ne postoji. Situacija je slična i kod kuće. Republikansko krilo centra nestaje sve brže. Liberali internacionalisti, kao Brent Scowcroft, Henry Kissinger i predsjednikov otac još su tu, ali su ih nadjačali neokonzervativni i neoizolacionistički ekstremisti. U teoriji, ta dva krila stranke u usponu trebala bi se međusobno obuzdavati, no veže ih malo toga kada je posrijedi vanjska politika. Neokonzervativci se zalažu za neobuzdano korištenje američke moći i žele preoblikovati međunarodni sustav po uzoru na Ameriku. Neoizolacionisti prednost daju politici nemiješanja u međunarodna pitanja, što zemlji omogućuje da se usredotoči na pitanja bliža SAD-u i tako izbjegne uplitanje u probleme u udaljenim dijelovima svijeta. Ova ideološka podjela bila je veoma vidljiva od početka Bushovog predsjedničkog mandata do 11. rujna. U tom je razdoblju vlada redovno oscilirala između unilateralističkih i izolacionističkih impulsa. Jednog dana, Pentagon bi obznanio kako će više ulagati u vojsku i jačati položaj SAD-a u svijetu, a drugoga, Bijela kuća bi obznanila kako se namjerava povući iz bliskoistočnog mirovnog procesa, povući vojnike SAD-a s Balkana i usredotočiti se na odnošaje s Meksikom. Problem je u tome da je teroristička prijetnja učinkovito ušutkala neoizolacionističko krilo, uklanjanjući prepreku republikanskoj retorici, i unilateralisti su postali neobuzdani. Bush je, čini se, odustao od svog početnog cilja - povlačenja Amerike iz misija u inozemstvu u korist jačanja napora koji su potrebni 'u sukobu između dobra i zla'. Uloga Demokratske stranke trebala bi biti sprječavanje vlade da provodi politiku koja služi samo kako bi potpirivala antiamerikanizam u svijetu i koja udaljuje Sjedinjene Države od međunarodne zajednice. Ipak, demokrati su zakazali od 11. rujna. Pribojavali su se, naime, da je suprotstaviti se Bushu preriskantno zbog raširenog domoljublja i straha u javnosti. U kampanji prije nedavno održanih izbora, demokrati su kritizirali Bushovu gospodarsku politiku, ali ne i vanjsku politiku, a uspjeli su jedino izgubiti kontrolu u Senatu SAD-a. Sada kada su demokrati manjina i u Kongresu i u senatu, bit će još manje u prilici ograničavati republikance. Izbor dostojnih kandidata za Davida Amerike nije velik. Za vrijeme nedavno nastale slijepe ulice pri UN-u, Francuska je dokazala kako je sposobna utjecati na stajalište SAD-a uglavnom zbog toga što Pariz ima pravo na veto u Vijeću sigurnosti. U drugim okolnostima, Francuska jednostavno ne bi imala dovoljno političke težine da utječe na moćni SAD. Postoji samo jedan vjerodostojan kandidat koji bi bio sposoban obuzdavati Ameriku koja je izgubila osjećaj za vlastite granice: ujedinjena Europa. Europska Unija vojno je inferiorna Sjedinjenim Državama, tek nastoji definirati karakter Unije i realizirati jedinstvenu vanjsku politiku Unije. Unatoč tome, europsko gospodarstvo može se usporediti s onim Amerike a broj stanovnika mnogo je veći, pa stoga ima težinu potrebnu da bude protuteža Americi. Osim toga, Europa i Amerika već dugo dijele zajedničku povijest i ne razlikuju se u velikoj mjeri u pogledu ključnih vanjskopolitičkih pitanja. U nedavnoj raspravi pri UN-u u pogledu Iraka, na primjer, jaz između Washingtona i Pariza svodio se u jednakoj mjeri na formu koliko na bit. Francuzi nisu željeli blokirati napad na Irak nego dati priliku diplomaciji i učiniti vojnu akciju legitimnom putem kolektivnog odobrenja, u slučaju da korištenje vojne sile bude nužno. Što je EU sposobniji uvjeriti Sjedinjene Države da se pridržavaju pravila savjetovanja i konsenzusa, to će svijet više pozdravljati, a ne odbijati, čelništvo SAD-a. Europljani će preuzeti na sebe veliki rizik sustavno se protiveći Americi u pogledu njene vanjske politike. Iako se Bushova vlada povukla pod pritiskom Francuske u Ujedinjenim narodima, uglavnom je odbacivala europske prigovore zbog povlačenja Washingtona iz Protokola iz Kyota, međunarodnog kaznenog suda, Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava i drugih multilateralnih paktova. U slučaju da se Europa nastavi protiviti, transatlantski jaz postao bi stalno stanje. No kako Amerika potkopava multilateralni poredak u čije su stvaranje od Drugog svjetskog rata obje strane Atlantika ulagale toliko energije, EU mora preuzeti taj rizik. U posljednjih sto godina, Amerika je ukrotila Europu i ispravljala ju kada bi krenula krivim putem. Sada je na Europi da vrati taj dug istom mjerom", piše Charles A. Kupchan, profesor međunarodne politike pri Sveučilištu Georgetown i član Vijeća za Međunarodne odnose.