IT-PANORAMA-14.X. RAT DVIJU EUROPA

ITALIJA PANORAMA 14. X. 2002. Rat i dvije Europe Iračko pitanje proizvelo je mnoge nesporazume, osobite oštre polemike otvorene su tijekom i nakon njemačkih izbora, između SAD-a i EU-a. S obzirom na brzinu kojom se stvari odvijaju potrebno je pomno razmotriti ključne točke neslaganja, piše talijanski kolumnist. Neke EU-države agresiju na Irak vide kao mahnitu avanturu, dok druge prihvaćaju američko motrište: Bagdad je obvezatna etapa sukoba koji je već započeo. U prvom redu nije riječ o glavnom sukobu SAD-a i EU-a. Činjenica da je jedna europska članica, primjerice Velika Britanija, jasno stala uz bok Americi dovoljna je indikacija kako ne postoje suprostavljeni kontinentalni blokovi. Već postoje dvije Europe, s dvije oprečne crte. Europa Tonya Blaira i Silvia Berlusconija prihvaća američko viđenje stvari i prihvaća rizik oružanog sukoba. Druga Europa, neutralna onu koju zagovara Gerhard Schr?der, nacionalistička Jacquesa Chiraca i talijanski pacifistički lijevi centar odlučno odbija uporabu oružja. Novost je da ova podjela nije ideološke prirode: talijanski desni centar složan je s britanskim socijalistima, dok je njemačka socijalna demokracija saveznik francuskih konzervativnih snaga. Druga važna točka koja stvara divergenciju na dvije strane Atlantika jest sam koncept i odnos prema ratu. Amerika nakon 11. rujna poduzima korake i razmišlja kao velesila koja je napadnuta (izuzevši samo irelevantne frakcije radikalnih intelektualaca koje se protive Bushovoj administraciji). Dok se naprotiv većina Europljana doista ne osjeća spremnom za rat: oni su kampanju na Kosovu, Afganistanu doživjeli kao epizodne i ograničene akcije međunarodne policije. Amerikanci se pak osjećaju uključenima u novu formu rata protiv transnacionalnog terorizma: Al Qaeda, Afganistan, Irak za njih je jedinstveni oružani paket i kao takav potrebno ga je i dalje voditi i boriti se protiv njega. Sama doktrina "preventivnog napada" čini se više kao teoretski sofizam i opravdanje. U biti, Amerikanci ne doživljavaju napad na irački režim kao početak preventivnog rata, već jednostavno kao nastavak već započetog protiv Al Qaede i Talibana u Kabulu. Dakle, postupili su i dalje postupaju kao imperijalna nacija u sukobu s jedinstvenim neprijateljem. Za njih je to logična i nezaobilazna posljedica velikog rata u kojem je Irak samo obvezatna etapa: jedna od mnogih fronti na kojima će se morati založiti. A sada spomenimo i UN. Uporno pozivanje pacifista i vlada strogo vezanima za autoritet UN-a zvuči kao etički mit, jurisdikcijski tabu, izlika da se zaobiđu svjetski sukobi. Američko nepovjerenje spram organizacije UN-a ima i svoje razloge. Plave kacige svakako nisu osvijetlile obraz na Balkanu gdje su ostavile dojam potpomaganja pokolja u Srebrenici. Rat u Bosni i na Kosovu završen je tek nakon što je NATO, predvođen Amerikancima, zamijenio UN. A u odnosu na Irak, UN-u nije pošlo za rukom prisiliti Irak na poštivanje embarga kao niti privesti kraju rad inspekcijskog tima stručnjaka. Ono što Ameriku posebno zanima parcijalna je neutralnost Vijeća sigurnosti, no ako neutralnost i izostane Amerika će ići sama naprijed. Stanje je takvo. Dakle, dvije Europe, kako bi izbjegle možebitnu štetu takozvanog američkog "unilateralizma" morale bi se najprije međusobno dogovoriti, a zatim se obratiti Americi realnim terminima i uz malo prodika. Inače može doći do dvostrukog rascijepa: jedan bi bio između Europe i njezinog povijesnog saveznika a drugi unutar same Europe.