FRANC-LE FIGARO OD 18.10.02. ISTINE I LAŽI O PROŠIRENJU

FRANCUSKA LE FIGARO 18.X.2002. Istine i laži o proširenju "Čini se u Francuskoj vlada jako velika zbrka u svezi s proširenjem: ono izaziva vrtoglavicu u nekih političara koji su o njemu odlučivali. Reforme koje proširenje zahtijeva izazivaju bezrazložan strah i dovode do ograničavanja planova. Građani se pitaju. Pokušajmo jednostavno odgovoriti na četiri pitanja. Treba li u ovoj fazi zaustaviti proširenje? Ne, nipošto. Prijam zemalja iz srednje i istočne Europe koji je predviđen prema ugovoru iz Rima, ne da se izbjeći. Svršetak Hladnoga rata i ugodan nestanak sovjetskog bloka potaknuli su ih da se priključe Europskoj zajednici. Nostalgičari imaju kratko pamćenje. Dana 31.XII.1989. Francois Mitterrand je pokušao ponuditi alternativu za prijam, ali je njegov prijedlog 'konfederacije' propao. Bila je to neka vrsta 'diplomatske sloge': sjajan izum koji nikada nije imao prođu. Prestanimo, dakle, gajiti izrazito francusku nadu u pričuvnu politiku. Od tada je prošlo gotovo trinaest godina. Pregovori u kojima su francuske vlasti stalno sudjelovale, jako su napredovali s deseterim zemljama. Zadnja odluka petnaesterih vlada trebala bi se donijeti u prosincu, ovisno o sutrašnjem rezultatu drugog irskog referenduma o ugovoru iz Nice. Zatim će doći vrijeme ratifikacija. Milijuni ljudi pripremaju se za proširenje po cijenu velikih žrtava, a da im mi, Francuzi, zatvorimo vrata u času kada naziru kraj tunela? To bi bilo neodgovorno. Je li proširenje skupo? Ne, prema brojkama, proširenje nije skupo. Prijam spomenutih deseterih zemalja u cijelosti se financira iz proračunskih sredstava predviđenih za tekuće razdoblje (1999-2006.). Povrh toga, proširenje će, dakako, imati svoju cijenu, ali i pozitivne učinke: pristupnici su drugo tržište po veličini za izvoz petnaestorice. Stopa rasta u tim zemljama veća je od stope rasta u sadašnjoj Uniji. Razmišljajmo kao ulagači koji su spremni na srednjoročnu stratešku raščlambu: proširenje nas stoji 0,15 posto našega bogatstva; za pristupnike to ulaganje iznosi 3 posto njihova nacionalnog bogatstva, a dolaskom privatnog kapitala osigurava im ukupno ulaganje od 10 posto. Proizvodni je učinak stvaran. Naprotiv, računovodstveni je pristup (koliko neka država uplaćuje/koliko dobiva) ograničen. Uz to bi mogao uništiti europsku solidarnost, iako je Francuska bila veliki korisnik zajedničke poljodjelske politike. Samo nepoznavanje reda veličina omogućuje da se bulazni. Sa zajedničkim proračunom koji iznosi najviše 1,27 posto našeg bogatstva, tko može ozbiljno tvrditi da je Europa skupa? 1,27 posto našeg bogatstva za mir, stabilnost kontinenta i jedinstveno tržište od kojeg živimo, to je smiješno. Dakako, moramo otkrivati prijevaru i reformirati neke politike, ali se ukupne svote moraju staviti u kontekst. Tako europski porezni obveznici, a da toga nisu ni svjesni, plaćaju puno više da bi pomogli poduzećima iz prošlog doba i ispravili državne pogrješke u upravljanju (primjerice, u Francuskoj Credit lyonnais jučer, France Telekom sutra; ugljenokopi u Njemačkoj). Hoće li Francuska nestati u masi proširene Europe? Ne, binarno razmišljanje ne pomaže jasnom viđenju. Bivši ministar Hubert Vedrine nedavno je pred Francuze postavio sljedeću dilemu: ili će Francuska prihvatiti nužne reforme da bi se Unija proširila na 25 država članica i to će biti kraj njezinog suvereniteta; ili ih neće prihvatiti, pa će se Unija paralizirati. Takvo je tumačenje prijeporno. Prvo, premda proširenje zahtijeva temeljite reforme, smiješno je govoriti o bezuvjetnom napuštanju suvereniteta. Konvent koji predvodi Valery Giscard d'Estaing upravo je i utemeljena radi obnove europskih ustanova i izrade Ustava. Nitko u Konventu ne govori o ukidanju država. Pustimo ih da u miru rade do proljeća 2003. (...) Nemojmo se više držati samo ustanova: Europa je ponajprije prostor intelektualnog suparništva. Bit ćemo manjina u EU-u? Moramo se boriti da bismo progurali svoje zamisli? Pa što! Francuzi u privatnom sektoru koji se svakodnevno bore da bi bili konkurentni, neće oplakivati sudbinu nekolicine francuskih diplomata i političara koji svoje zamisli moraju prodavati svojim partnerima, ako treba i na engleskom. Biti objektivan znači shvatiti ne samo da su Francuzi manjina u Uniji, već i da su Europljani potpuna manjina u svijetu: po broju, a ujedno i po svome iznimnom komforu u kojemu uživaju, dok milijardama ljudi nedostaje sve. Ukratko, europski partneri trebaju nama, kao što i mi trebamo njima; zato nemojmo tražiti bračna prava ako živimo u... celibatu. A što je s francusko-njemačkim odnošajima u svemu tomu? Nakon puno zajedničkih gubitaka i pogrješaka, važno je da se Francuzi i Nijemci nagode oko europske budućnosti kako bi, na dobro sviju, ostvarili sintezu dviju političkih kultura čije je suparništvo pogubno koliko je njihov spoj koristan. Francuska i Njemačka moraju opet biti 'laboratorij integracije'. Uzmimo konkretan primjer: naš izbor u UN-u nije samo da ljubomorno čuvamo svoje sjedište stalne članice i da ga 'jeftino prodamo' Europskoj uniji. Između tih dvaju krajnjih slučajeva ima mjesta za pragmatičnu, sve tješnju suradnju između Francuza i Nijemaca. Potonji će u siječnju sljedeće godine, kada će Elizejski ugovor između De Gaullea i Adenauera navršiti četrdeset godina, postati članovi Vijeća sigurnosti na dvije godine. Zajedničke akcije imat će istodobno simboličnu vrijednost i političke posljedice. Nitko bolje od ovih dviju pomirenih zemalja ne može zagovarati prednost prava nad silom", piše Sylvie Goulard, istraživač-suradnik u CERI- ju (Središte za studije i za međunarodno istraživanje).