LAT 15. X. AMERIKA I SVIJET NA PREKRETNICI

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 15. X. 2002. Unilateralni rat za naftu i dolar velika pogreška "Kritičari američkih prevencijskih napada na Irak u više su navrata upozoravali na potencijalni štetni učinak koji bi napad mogao imati na svjetsko gospodarstvo. Mnogo je manje pažnje posvećivano mnogo važnijem pitanju. Određujući za svoj cilj 'promjenu režima' a ne eliminiranje oružja, i razmetljivo se pripremajući za preuzimanje operacijskih i drugih odgovornosti u Iraku, Sjedinjene Države šalju jasnu poruku ministarstvima financija i ministarstvima vanjskih poslova u čitavom svijetu. Kada su posrijedi rezerve nafte ili vrijednost dolara djelujemo isključivo u skladu s vlastitim interesima, ne obazirući se na interese ili stajališta ostalih. Pogled unatrag najbolje objašnjava zbog čega su nafta i dolar toliko ključni za sva moguća rješenja iračke krize. Postojeća konfiguracija Bliskog istoka svoje korijene ima u sporazumima i dogovorima koji su, pak, nastali iz dogovora nakon Prvog svjetskog rata oko poraženog Otomanskog imperija. Taj je dogovor bio zasnovan i na pretpostavci da je Ruska revolucija uklonila i Rusiju i Središnju Aziju sa svjetskog tržišta nafte. Sve se, međutim, promijenilo 1989., kada se Sovjetski Savez počeo raspadati a Rusija i Središnja Azija se vratile u velikom stilu na svjetska tržišta nafte. Kako i Sjedinjene Države i Velika Britanija energično promiču globalizaciju, tradicionalna preraspodjela 'sfera utjecaja' svijeta među velesilama nije se dogodila. Umjesto toga, tvrtke i zemlje iz čitavog svijeta počele su igrati 'veliku igru' u Središnjoj Aziji. Drski napori Saudijaca da zaustave dotok ruske nafte na Zapad potaknule su napetosti na Zapadu. Napetosti su prouzročile i saudijske kampanje, tijekom 1990-tih, širenja utjecaja njihovog strogog oblika islamskog fundamentalizma u čitavoj Središnjoj Aziji, uključujući i Afganistan, te njihova politika približavanja s Iranom. Tada se dogodio 11. rujan koji je još više naglasio gdje se interesi Amerike i Saudijske Arabije razilaze. Od tada, Bushova vlada intenzivira svoje napore s ciljem slabljenja utjecaja OPEC-a pomažući i druge zemlje svijeta - proizvođače nafte. Pažnja koju Amerika posvećuje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovoj ruskoj nafti privukla je najveću pažnju, no američka politika i za Afriku, Indoneziju i Južnu Ameriku također ukazuje na jasne napore u ovom smjeru. Smjena režima u Iraku, pod vodstvom Amerike, ovu bi kampanju uvela na potpuno novu razinu. Činjenica je da će ukidanje sankcija na irački izvoz nafte srednjeročno sniziti cijene nafte. Međutim, još je važnije to da je proizvodnja ruske nafte, kao i ona većine zemalja koje nisu članice OPEC-a, relativno skupa- 15 dolara po barelu, ili više. Proizvodnja nafte u Iraku stoji mnogo manje, a kada se zemlja nakon rata ponovno izgradi trebala bi postati potpuno konkurentna saudijskoj nafti: 5 dolara po barelu ili manje. Zbog ovoga je Irak ključan za stabiliziranje cijena nafte u oba smjera. Ako cijene previše narastu, Irak može proizvoditi nešto više nafte. Ako Saudijci odluče, kao što su to učinili dva puta posljednjih godina, voditi štetni rat cijenama, naglo snižavajući cijene kako bi spriječili druge članove kartela da proizvode više nafte, uloga Iraka je ponovno ključna. Naime, ako bude postojala još jedna jeftina benzinska stanica, Saudijci ne mogu računati na to da će zadržati sav prihod kako budu padale cijene, jer će zaradu morati podijeliti s Iračanima. Ovaj trend snižavanja cijena nafte dobro bi došao manjim proizvođačima nafte diljem svijeta, uključujući i Teksas, i veoma je važan i u procjeni dugoročnog utjecaja američke akcije. Posljedice na snagu dolara bile bi trenutne i goleme. Dramatični rast američkih tržišta dionica 1990-tih doveo je do golemog dotoka stranog kapitala koji je potaknuo jačanje dolara. Prsnuće mjehurića tržišta dionica potaknulo je prsnuće mjehurića dolara. U stanju kakvo je sad, dolar može spasiti samo još sporiji rast u Europi i Aziji. Na financijskim tržištima, dramatičan pad dolara početkom ove godine mnogi su bili skloni protumačiti kao nagovještaj onoga što će tek uslijediti. Snagu dolara dugo je jamčila jednostavna činjenica da se cijena nafte određuje u dolarima. Ako novo iračko ministarstvo za naftu objavi kako će čekove prihvaćati samo u dolarima, ako svoju zaradu budu ulagali u dolarima, i potaknu izvoz SAD-a tako da se usredotoče uglavnom na američke tvrtke za uvoz robe i pružanje usluga, budućnost dolara će biti svjetlija. Koliko su god Europljani bili zadovoljni zbog toga što im se pružila prilika da izvoze pod okriljem jakog dolara, ovo neće biti ono što su oni imali na umu kada su posljednjih mjeseci pozivali na akcije s ciljem zaustavljanja pada dolara. Naime, planovi za stvaranje budućih tržišta nafte u eurima mogli bi se izjaloviti. Sa Capitol Hilla, se ovo može djelovati kao vizija obećane zemlje, dok se zapravo radi o fatamorgani. Dolar ne može opstati u izolaciji. Potreba za učinkovitom multilateralnom akcijom za jačanje svjetskog gospodarstva sve je hitnija. Trebamo makropolitike koje bi stimulirale potražnju i stabilizirale vrijednosti glavnih valuta. Gospodarska situacija u Južnoj je Americi, u kojoj su Argentina, Brazil pa čak i Meksiko pretrpjeli dramatičan pad vrijednosti svojih valuta, zastrašujuća. U Africi, napore da se poboljšaju stanje u javnom zdravstvu, liječenje HIV-a i Aidsa i društvena infrastruktura otežavaju dugovi. U ozračju zatrovanoj američkom unilateralističkom politikom na tržištima nafte i financija, razriješavanje pitanja kao što su ukidanje dugova i koordinacija međunarodnih banaka svakako će biti sve složeniji. Postojeće zahlađenje između Njemačke i Sjedinjenih Država predstavlja posebnu prepreku, jer je Njemačka i dalje financijski div, bez obzira na njenu političku slabost. Osim toga, ne može se predvidjeti što bi u samom Iraku ili ostatku Bliskog Istoka, nakon što bude oslobođen, moglo poći po krivu. Kao što se to bilo dogodilo i nakon Prvog svjetskog rata, napetosti između Sjedinjenih Država i njenih najvećih saveznika mogle bi potaknuti etnička suparništva koja će se rasplamsati u bilo kojoj političkoj strukturi koja bude na vlasti u Iraku. U najgorem slučaju, vjerojatna žrtva unilateralnih napada SAD-a na Irak mogao bi biti upravo sustav saveza koji je SAD održavao od Drugog svjetskog rata. Unilateralizam u obrani već je sam po sebi dovoljno loš. Unilateralizam u pogledu nafte i dolara još je veća greška", pišu Thomas Ferguson, profesor političkih znanosti pri Sveučilištu Massachusetts, u Bostonu, i Robert A. Johnson, bivši menadžer Uprave zaklade Soros.