FRANCUSKA-LE MONDE OD 22-23.9.02. RAT PROTIV TERORIZMA I NAFTA

FRANCUSKA LE MONDE 22.-23.IX.2002. Protuteroristički križarski rat zaudara po nafti "Nakon nesreće od 11.IX.2002., naftni lobi ne može se požaliti na Georgea W. Busha ni na Richarda Cheneyja koji nikada nisu smetnuli s uma neočitovani cilj svog protuterorističkog pohoda: proširiti američku opskrbu gorivom. Američki predsjednik i dopredsjednik, koji su obojica došli iz naftne industrije, u zadnjih godinu dana stalno stječu nadzor nad novim energetskim izvorima, od granica srednje Azije do Angole, preko Moskve i Zaljeva. To nam daje naslutiti da se žele riješiti Sadama Huseina, a ne razoružati ga, kako bi ugrabili iračko crno zlato... Po povratku sa susreta na vrhu o Zemlji iz Johannesburga, Colin Powell je obavio dva posjeta koji su prošli razmjerno nezapaženo, a svjedoče o brigama američke uprave. Gabonu i Angoli, dvjema zemljama koje su veliki proizvođači crnog zlata. U Luandi je američki državni tajnik sat vremena razgovarao s predsjednikom Dos Santosom, obraćenim marksistom kojeg je Washington dugo podcjenjivao. Angola je jedan od glavnih dobavljača nafte za SAD. Ukazujući posjetom čast Joseu Eduardu Dos Santosu, kao i Omaru Bongu zaustavljanjem u Libervilleu, Colin Powell se htio uvjeriti da SAD može računati na njih ako zbog napadaja na Irak cijena crnog zlata skoči. Drugim riječima, Washington od Angole, Gabona i zemalja proizvođača koje se smatraju njegovim prijateljima, očekuje višak izvoza dođe li do teškoća. Nakon 11.IX.2001., a napose kada je postao jasniji plan o svrgavanju Sadama Huseina, SAD muči pomisao da bi cijena barela mogla na dulje vrijeme premašiti 25 dolara, premda je u zadnje vrijeme, zbog straha od invazije, vrlo blizu 30 dolara. (...) Amerikanci, koji su dugo bili neto izvoznici crnog zlata jako teško prihvaćaju tu ovisnost i čine sve kako bi je se oslobodili, stalno iskušavajući prijatelje, neprijatelje i lažne prijatelje. Kakve god bile izjave nježnosti koje si uime svojih ispravno shvaćenih probitaka Washington i Rijad dopuštaju, SAD mora priznati da se nakon 11.IX.2001. nešto prelomilo. Njihova crna ovca, Osama bin Laden je saudijski državljanin, kao i petnaestorica od devetnaest zračnih gusara koji su u smrt odveli tri tisuće ljudi raznih nacionalnosti. Šokirana tim otkrićem, američka je javnost zaključila da se nije poštovao ugovor što su ga 1945. sklopili Roosevelt i Ibn Saud, otac kralja Fahda - vaša nafta u zamjenu za moj vojni štit. Ali, Saudijska Arabija raspolaže četvrtinom svjetskih zaliha koje znade iskoristiti kada želi utjecati na rast ili pad cijena. Tako je nastala zamisao, nada, luda računica da se saudijska stega pokuša olabaviti tako što će se zaposjesti iračke zalihe. Koliko se znade, te bi zalihe mogle biti 112 milijarda barila (40 posto zaliha Saudijske Arabije). Dakako, trebat će godine, četiri ili pet, kažu stručnjaci, da se obnove irački naftni pogoni i tako Bagdadu omogući da ponovno bude naftna sila koja je, na vrhuncu proizvodnje 1979., uoči iznenadne ofenzive na Iran, 'bljuvala' 3,5 milijuna barila na dan. Tih četiri ili pet godina može se činiti dugo. No SAD-u se ne žuri, jer su njegove potrebe srednjoročne. Važno mu je da proširi svoje izvore opskrbe i da ima sigurne dobavljače, jednom riječju da ponovno postigne duševni mir iz razdoblja prije 11.IX. Premda zalihe nafte u srednjoj Aziji čine tek 1,6 posto dokazanih svjetskih zaliha, Amerikanci su zahvaljujući ofenzivi na talibane prošle zime, stvorili uporište na tom području čija rudna bogatstva odavno priželjkuju. I to uz izričito zeleno svjetlo Rusije koje je do 11.IX.2001. bilo nezamislivo. Bez rušenja Svjetskog trgovačkog središta, susret na vrhu između Busha i Putina, u svibnju u Sankt Peterburgu i u Moskvi, sigurno ne bi doveo do potpisivanja 'novog energetskog partnerstva' koje je jako povoljno za SAD jer predviđa da Moskva i Washington iskoriste potrebne mogućnosti 'za razvoj velikih energetskih izvora u Rusiji i na području Kaspijskog mora'. Možda će SAD-u jednom zatrebati ruska nafta, dok Moskva želi biti 'sila' na svjetskom tržištu energije. To podudaranje probitaka budi kadšto nerazumnu nadu u Rusiji, gdje neki pomišljaju da bi mogli zamijeniti Saudijsku Arabiju kao glavnog dobavljača SAD-a. Premda ruska proizvodnja premašuje saudijsku, njezina je produktivnost više ograničena. Naime, vađenje i prijevoz sibirske nafte u Ameriku jako poskupljuju operaciju. Rusi za sada nisu zainteresirani za to, premda su se ljetos dogodile tri izrazito političke dopreme. Osim ako njihova proizvodnja ne postane konkurentna zbog skoka cijene barila do čega bi moglo dovesti širenje krize na Bliskom istoku... Zaokupljen tim velikim manevrima, George W. Bush nije zaboravio da je nafta bila njegovo prvo zanimanje u Teksasu. Premda tada nije uspio postati drugi Rockfeller - a trebao je - sve veze nije prekinuo. Dick Cheney, njegovo drugo ja, također je veteran u tom poslu, bivši predsjednik kooperantske naftne tvrtke Halliburton sa sjedištem u Teksasu. Čelnici u industriji nafte prilično su, u financijskom pogledu, pridonijeli uspjehu 'ticketa' Bush-Cheney prije dvije godine, a njihovo mišljenje utječe na Bijelu kuću kao ni za jednog predsjedničkog mandata. Neki su komentatori iz toga brzopleto zaključili da američkom vanjskom politikom ravnaju teksaški naftni interesi, ali nisu u pravu. Ono što je zajedničko američkom predsjedniku i poslovnim krugovima koji su se naučili puno zarađivati i puno gubiti, jest sklonost riziku. Prvi scenarij, o kojemu dvojac Bush-Cheney ne želi razmišljati je sljedeći: rat s Irakom se oteže, Bliski istok se rasplamsava. Cijena barela penje se na 60 dolara. Game over. George W. Bush i Dick Cheney su izgubili. Drugi scenarij: Sadam Husein je svrgnut bez veće usputne štete, Irak ponovno preplavljuje Bliski istok svojom naftom, OPEC je neutraliziran, a cijena barela pada ispod deset dolara. Tim se scenarijem, u koji žele vjerovati, tumači odluka Georgea W. Busha i Dicka Cheneyja da idu do kraja, sa zelenim svjetlom Ujedinjenih naroda i bez njega. Da je riječ samo o razoružanju Bagdada, Bijela kuća zacijelo ne bi bila tako nepopustljiva. No da bi se dočepali njegova naftnog bogatstva, Irak treba pokoriti, tj. srušiti Sadama Huseina", piše Bertrand Le Gendre.