IT 3.X. LA REPUBBLICA - ZAHLAĐENJE IZMEĐU EU-A I SAD-A

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. X. 2002. Veliko zahlađenje između Europe i SAD-a "Odluka Kongresa da predsjedniku Sjedinjenih Država da pravo odlučiti treba li i kada napasti Irak uvećava dubinu moralnog razilaženja koje se otvorilo između Europe i Amerike glede temeljnih vrijednosti mira i rata. To je jedna od mnogih i još neprocjenjivih katastrofa izazvanih 11. rujnom.(...) U pola stoljeća saveza kojega su prihvatili i oni koji mu se protive, nikada se nije dogodilo da neka američka administracija utvrdi povijesno pravo svojoj 'nedostižnoj vojnoj superiornosti' i pravo upotrijebiti je prema vlastitoj neoborivoj procjeni, kako je potvrdio Bush. Ova objava gotovo srednjovjekovnog okusa, bula polubožanskog 'ius-a' na nadmoć i nepogrešivost, opruga je koja je pokrenula reakciju vlada i javnih mišljenja kao nikada prije u socijaldemokratskoj Njemačkoj i konzervativnoj Francuskoj, ujedinjenima u strahu da je Irak samo izlika da se Europa iz položaja 'junior' saveznika postavi u onaj prostog satelita u orbiti novog Karla Velikog. Prvo pitanje koje se nameće je zašto, upravo u trenutku kada se osjeća uzdrmana svojom ranjivošću, Bushova Amerika odbacuje kulturu saveza koja je jamčila njenu sigurnost koliko i našu. (...) Odgovor koji se najčešće ponavlja je da stari sustav više nije štitio od novih prijetnji, ali je to najmanje uvjerljiv odgovor. Napustiti sigurnosni sustav koji je dijelom zastario kako bi se iskušala nova nikada provjerena rješenja uoči rata, izgleda kao tipično yankeejevski trzaj nestrpljenja više nego li čin strateške mudrosti. Najozbiljniji odgovor nas međutim upućuje na rastući i snažan osjećaj ravnodušnosti i distanciranosti i, dakle, frustracije, koji je naslijedila Bushova administracija ali ga nije ona izmislila. Optužbama za 'imperijalnu prepotenciju' koje mi upućujemo Sjedinjenim Državama ovdje već dugo odgovara protuoptužba o 'staračkoj nemoći'. Uzajamni gnjev raste, hranjen suprotstavljenim stereotipima, onima o Americi 'nasilnih cowboya' s metkom uvijek u cijevi, i onih o 'debeloj i lijenoj Europi' koja sjedi na naslonjaču svog ugojenog egoizma. Kraj Hladnog rata je učinio da se izgubi svaki interes za uvjete i raspoloženja već nepotrebnog američkog predziđa, Europu. (...) Neznanje proizvodi nesnošljivost, i kada iznenada u američke dnevnike i televizije probiju europske pritužbe ratu protiv Iraka, one izgledaju kao geste prijezira, malodušnosti ili mrskog eurosnobizma. Tako je uz sve otvoreniji 'antiamerikanizam' kod nas, išao jedan isti i protivni 'antieuropeizam' koji se očituje u sarkazmu i neznanju koji okružuju, poglavito među američkom mladeži, sve što se događa u svijetu preko granica njihovih gradskih četvrti. Privid trenutne i globalne kulture kojega hrani internet, koja nudi sve a ne objašnjava ništa, proizvodi površna i otrovna raspoloženja, poput raširenih idiotarija koje se šire preko mreže o 'Židovima' koji su pobjegli iz Tornjeva ili 'prstima CIA-e' u napadu na Manhattan. (...) To zrcaljenje uzajamnog nerazumijevanja odgovara na drugo pitanje koje postavlja perspektiva skorog rata. Zašto je Washington izabrao upravo Irak? Ovdje je odgovor upravo suprotan onome što nam govori ratna propaganda. Saddam Hussein nije globalna prijetnja, neki novi Hitler, kako nam nastoji objasniti bivši načelnik glavnog stožera NATO-a, Wesley Clark, on je pogodan protivnik, razmjerno laka meta da se provjere nova oružja i nove doktrine, uvećana verzija klasičnih iskazivanja sile dragih Reaganu (Grenada) ili Bushu (Panama), dvojici 'uzora' sadašnjeg predsjednika. Nije ponuđen nikakav dokaz o razornim arsenalima ili izravnom suučesništvu s Al Qaedom. Washington je Irak izabrao proračunatom hladnoćom, kako bi iskušao svoje mišiće ili procijenio, protiv vojno slabog i politički nebranjivog protivnika, uporabljivost koalicija po mjeri koje trebaju zauzeti mjesto krutog i preminulog NATO-a. SAD želi dati lekciju i saznati, na terenu a ne na riječima, na koga može računati u novom globalnom ratu bez granica i zidova. I utvrditi postoji li još koncept 'zapada' i kako ga se može odrediti, sada kada ga više nije moguće definirati na negativno kao sve ono što nisu SSSR i real-socijalizam. Doktrina 'diva' i 'preventivnog rata' prvo je unutarnji izazov sustavu saveza i zapadnjačkih vrijednosti, a ne vanjskim i potencijalnim neprijateljima. Radi toga unilateralno proglašenje supremacije sadrži unutarnji rizik kojega možda washingtonski stratezi nisu do kraja izmjerili. U trenutku kada se Amerika proglašava izvan sustava recipročnih odgovornosti, ona automatski oslobađa i sve druge sudionike igre i čini da izbijaju podzemni vodeni tokovi protuameričke mržnje koji teku utrobom svake nacije. Poput razvoda koji od ugovora oslobađa oba bračna druga, neovisno od toga koji je od njih to zatražio, tako Washington oslobađa i lišava odgovornosti one neprijateljske snage koje se unutar nacija koje su do jučer bile ustrašene svojim povijesnim krivnjama poput Japana ili Njemačke ili Rusije, nisu usuđivale izaći na otvoreno. Pobjeda političke formacije koja se otvoreno usudila izazvati Ameriku, upravo u Njemačkoj koja Americi duguje sve, najrazvidniji je povijesni znak rizika. Slutnja tih katastrofalnih rizika objašnjava nepopustljivost kojom Tony Blair drži Ujedinjeno Kraljevstvo na pravcu podređenom Bushu. On to čini jer niti jedna nacija poput njegove nije upoznala cijenu razdvajanja između demokratskih sila. I upravo u ponašanju britanskog premijera stoji posljednji i gorući paradoks za Europu. Prepustiti Ameriku njezinom imperijalnom razvoju, ostaviti je da se zavede vlastitom snagom, ide u korist rata kojega su, bez obzira, Sjedinjene Države odlučile pokrenuti. I uništiti će svaku preživjelu nadu za autentični 'novi poredak' gdje je Europa nazočna i ima autoritet, jer će međusobna 'izdaja' između dvije sastavnice Zapada pokrenuti unutarnja protuslovlja u zemljama, te ubrzati to zastranjenje.(...)", piše Vittorio Zucconi.