IT - 28.IX. L'UNITA - TALIJANSKA POLITIKA I AMERIKA

ITALIJA L'UNITA 28. IX. 2002. Lako se kaže Amerika "Ophodnje pasdarana dale su se frenetično na posao u ovoj Italiji prema Berlusconijevom nalogu. Sliče na njihov izvorni iranski uzor.(...) U današnjoj nesređenoj i opasnoj Italiji novi pasdarani, isti moral, isti surovi osjećaj za moć i ucjenu, isti cinizam, vode istoj obrnutoj igri. Sotona je svatko tko ne izražava pokornost i obožavanje spram Busha i njegovih novih i osobnih ratnih planova. Neka bude jasno: govorimo o Bushu, mada oni kažu da govore o Americi. Kako se, dakle, koristi ucjena: tko ne želi rat, iz bilo kojeg razloga, od pacifizma do strateških dvojbi, od razboritog protivljenja do nade da će se sve vratiti u ruke UN-a, je protiv Amerike. Riječ 'Amerika', koncept, kulturalno značenje, povijesna vrijednost, u rukama naših pasdarana postaje zatvoreni i apsolutni predmet poput Islama za fundamentaliste. Tko ga takne je proklet. Za tu pomalo prljavu operaciju treba, prije svega, uniziti i ismijati sve koji imaju stvarno i duboko poznavanje američke kulture. To su neugodni svjedoci kao što su bili i iranski intelektualci obrazovani u SAD-u. Treba ih uništiti. (...) No ne zanima Amerika, koju čine veliki sukobi mišljenja, slobodna od zastrašivanja i nadzora vijesti, pasdarane o kojima govorima. Nije Amerika, sa svojim toliko različitim licima i glasovima ta koja izaziva strast novih fanatika. Hvataju se jednog dijela Amerike kako bi ga koristili kao oružje protiv onih koji nisu s njima u igri oko vlasti. Nadaju se i rade na sve načine kako bi ga ostvarili novi maccarthizam, jedan posve talijanski lov na vještice u kojemu optužba za protuamerikanizam, ili bolje 'mržnju protiv Amerike' (kako su počeli govoriti), može biti uporabljena da se izoliraju i diskreditiraju Berlusconijevi protivnici. Pasdarani se svrstavaju. No ne oko američke povijesti i kulture čiji su živi dio i protivnici Busha i rata. Oni se tiskaju oko osobne, uvelike raspravljane, Bushove doktrine. To je najmanje američki dokument (kulturalno ali i politički) kojega je ikada tijekom jednog stoljeća proizveo neki čelnik te zemlje. U njemu se zanemaruje da postoji Europa, niječe se Marshallov plan, odbacuje se osjećaj goleme odgovornosti koju su održavali svi američki predsjednici tijekom dugih godina hladnog rata, omalovažavaju se i prijeti se ne toliko neprijateljima koliko onima koji se ne slažu.(...) Bilo bi važno da je ovo ozbiljna rasprava između o ratu i miru. No ovo u Italiji je suprotstavljanje između onih koji preziru Europu i koriste svaku dobru prigodu da je dijele, i onih koji u njoj vide jamstva i budućnost. To je rasprava s onima koji koriste Ameriku (koju često ni ne poznaju i za koju ih nije briga) kao oružje za otklanjanje bilo kakvog rizika stvarne oporbe. To je razlika između onih koji žele osnažiti svoju unutarnju vlast stavljajući se u službu velike vanjske sile, i onih koji poznaju i toliko cijene američki život da znaju kako njega čine dramatično različiti glasovi, i znaju da je uvreda (poglavito uvreda istini) reći i tvrditi da nije tako, i misliti da je jedini glas Bushov, poput Mojsijevog s novim zapovijedima o kojima se samo nevjernici usuđuju raspravljati.(...)", piše Furio Colombo.