FRANC-LE COURRIER INTERNATIONAL OD 26.9.02. UVODNIK O NAFTI

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 26.IX.2002. Naftna priviđenja "Nafta očito nije glavni čimbenik sukoba koji je počeo 11.IX.2001. Možemo čak primijetiti da je, barem spočetka, čin Osame bin Ladena pridonio popuštanju sve veće napetosti oko nafte između Sjedinjenih Država i OPEC-a koji je obnovljen zahvaljući ponovnoj uspostavi veza između Venezuele, Saudijske Arabije i Irana: naime, pred razmjerima šoka Rijad je morao smanjiti pritisak na ponudu nafte koji je činio u zadnjih godinu i pol dana, dok je Bagdad kojemu uskoro prijeti novi anglo-američki vojni pohod, ubrzao svoj nezakoniti izvoz u Siriju i u Tursku, kako bi se što bolje pripremio za sve sigurniji rat. Sada su to popuštanje pritiska na cijene kojemu pridonose nastojanja Rusije da poveća proizvodnju radi proširenja svog dijela tržišta, prekinuli izgledi za opći veliki rat na bliskoistočnom području. No još uvijek nismo došli do 'naftne udarne točke': barel po trideset dolara je opterećenje za svjetsko gospodarstvo koje je jako pogođeno stagnacijom u Americi, ali to nije nesavladivo opterećenje iz 1973., naprotiv. Međutim, energetski si stratezi postavljaju pitanja na dulji rok. Treba li zbog velike političke nestabilnosti na tom području dokinuti vrlo veliku naftnu ovisnost Zapada i Japana o saudijskim izvorima? Na to neugodno pitanje ima čitav niz odgovora: ubrzavanje istraživačkih radova na drugim područjima (od srednje Azije do Aljaske, preko Angole, Kaspijskog mora, pa i Maghreba), zamjena drugim izvorima energije (od hidrogena do 'tekućeg' ugljena, preko povratka na hidroelektrične brane i nuklearne centrale prikladno zaštićene od zračnih napadaja). No sva ta pitanja, tehnološki osjetljiva i geopolitički privlačna, imaju samo jednu, ali stalnu i nepobitnu manu: da bi bila provediva, zahtijevaju porast - možda spor i planiran, bude li sve u redu - cijene energije. Račun koji treba platiti za taj porast prosječne cijene mogao bi se smanjiti na dva načina: poticanjem proizvodnje; boljim čuvanjem i uštedom energije. Tu Amerika zaslužuje kaznu: od kraja XIX. stoljeća odviše se navikla na prejeftinu energiju. Više od Europe gunđa kada se treba odreći načina života utemeljenog na sveopćoj motorizaciji, na stalnoj klimatizaciji zraka i na pretjeranoj rasvjeti. Eto zašto energetski kompleks kojemu iskreno pripadaju predsjednik Bush i njegov zamjenik Dick Cheney, premda želi smanjiti nabavku saudijske sirove nafte kako bi vahabitsku kraljevinu lišio bilo kakva pritiska na američku politiku, sada sanja o tome da u boljim uvjetima raspolaže iračkom naftom čije bi raspoložive zalihe na koncu bile jednake saudijskim. (...) Irak na putu demokratizacije udružit će se sa susjedima iz OPEC-a koji će biti njegovi saveznici i zaštitnici, Iran za većinske šiite, a Saudijska Arabija za manjinske sunite, kako bi zadržali najviše moguće cijene. Sve upućuje da Amerika neće moći zakočiti taj mehanizam, jer će uvijek morati ratovati s ostatcima sadamističke i/ili islamističke gerile, gotovo posvuda od Mosula do Basre. Nedvojbeno je da postoji i druga mogućnost: raspada Iraka pod naletom rata i zauzeća glavnog ležišta na sjeveru, Kirkuka od kurdskih pešmerga. Istodobno bi izvori na kuvajtskoj granici prešli u ruke šiitskog emirata u Basri, Najafa i Karbale, pod zaštitom Irana. Te bi dvije mikro-države bile puno poslušnije od današnjeg jedinstvenog Iraka, napose ako govorimo o prozapadnoj demokratizaciji Irana i pomirbi Turske s iračkim Kurdima. No teritorijalni raspad Iraka imao bi samo jednu krajnju posljedicu: beskrajni rat na Bliskom istoku, rezultat strateškog poraza arapskog nacionalizma bez presedana. Sve to ne bi tako brzo smanjilo cijenu nafte, kolikogod je takvo smanjenje zaista poželjno na srednji rok. Ukratko, malo mirisa nafte lako može opiti. Puno mirisa prilično brzo opameti. Sadašnji status quo najbolje je rješenje između stabilnosti cijena i stabilnosti država na tom području, koje je prilično simpatično", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.