FR-US-IQ-nafta-Goriva-Energetika-Ratovi franc-le courrier international od 26.9.02. uvodnik o nafti FRANCUSKALE COURRIER INTERNATIONAL26.IX.2002.Naftna priviđenja"Nafta očito nije glavni čimbenik sukoba koji je počeo 11.IX.2001.
Možemo čak primijetiti da je, barem spočetka, čin Osame bin Ladena pridonio popuštanju sve veće napetosti oko nafte između Sjedinjenih Država i OPEC-a koji je obnovljen zahvaljući ponovnoj uspostavi veza između Venezuele, Saudijske Arabije i Irana: naime, pred razmjerima šoka Rijad je morao smanjiti pritisak na ponudu nafte koji je činio u zadnjih godinu i pol dana, dok je Bagdad kojemu uskoro prijeti novi anglo-američki vojni pohod, ubrzao svoj nezakoniti izvoz u Siriju i u Tursku, kako bi se što bolje pripremio za sve sigurniji rat. Sada su to popuštanje pritiska na cijene kojemu pridonose nastojanja Rusije da poveća proizvodnju radi proširenja svog dijela tržišta, prekinuli izgledi za opći veliki rat na bliskoistočnom području. No još uvijek nismo došli do 'naftne udarne točke': barel po trideset dolara je opterećenje za svjetsko gospodarstvo koje je jako pogođeno stagnacijom u Americi, ali to nije nesavladivo opterećenje iz 1973., naprotiv.Međutim, energetski si stratezi postavljaju pitanja na dulji rok.
FRANCUSKA
LE COURRIER INTERNATIONAL
26.IX.2002.
Naftna priviđenja
"Nafta očito nije glavni čimbenik sukoba koji je počeo 11.IX.2001.
Možemo čak primijetiti da je, barem spočetka, čin Osame bin Ladena
pridonio popuštanju sve veće napetosti oko nafte između
Sjedinjenih Država i OPEC-a koji je obnovljen zahvaljući ponovnoj
uspostavi veza između Venezuele, Saudijske Arabije i Irana: naime,
pred razmjerima šoka Rijad je morao smanjiti pritisak na ponudu
nafte koji je činio u zadnjih godinu i pol dana, dok je Bagdad kojemu
uskoro prijeti novi anglo-američki vojni pohod, ubrzao svoj
nezakoniti izvoz u Siriju i u Tursku, kako bi se što bolje pripremio
za sve sigurniji rat. Sada su to popuštanje pritiska na cijene
kojemu pridonose nastojanja Rusije da poveća proizvodnju radi
proširenja svog dijela tržišta, prekinuli izgledi za opći veliki
rat na bliskoistočnom području. No još uvijek nismo došli do
'naftne udarne točke': barel po trideset dolara je opterećenje za
svjetsko gospodarstvo koje je jako pogođeno stagnacijom u Americi,
ali to nije nesavladivo opterećenje iz 1973., naprotiv.
Međutim, energetski si stratezi postavljaju pitanja na dulji rok.
Treba li zbog velike političke nestabilnosti na tom području
dokinuti vrlo veliku naftnu ovisnost Zapada i Japana o saudijskim
izvorima? Na to neugodno pitanje ima čitav niz odgovora: ubrzavanje
istraživačkih radova na drugim područjima (od srednje Azije do
Aljaske, preko Angole, Kaspijskog mora, pa i Maghreba), zamjena
drugim izvorima energije (od hidrogena do 'tekućeg' ugljena, preko
povratka na hidroelektrične brane i nuklearne centrale prikladno
zaštićene od zračnih napadaja).
No sva ta pitanja, tehnološki osjetljiva i geopolitički privlačna,
imaju samo jednu, ali stalnu i nepobitnu manu: da bi bila provediva,
zahtijevaju porast - možda spor i planiran, bude li sve u redu -
cijene energije.
Račun koji treba platiti za taj porast prosječne cijene mogao bi se
smanjiti na dva načina: poticanjem proizvodnje; boljim čuvanjem i
uštedom energije. Tu Amerika zaslužuje kaznu: od kraja XIX.
stoljeća odviše se navikla na prejeftinu energiju. Više od Europe
gunđa kada se treba odreći načina života utemeljenog na sveopćoj
motorizaciji, na stalnoj klimatizaciji zraka i na pretjeranoj
rasvjeti.
Eto zašto energetski kompleks kojemu iskreno pripadaju predsjednik
Bush i njegov zamjenik Dick Cheney, premda želi smanjiti nabavku
saudijske sirove nafte kako bi vahabitsku kraljevinu lišio bilo
kakva pritiska na američku politiku, sada sanja o tome da u boljim
uvjetima raspolaže iračkom naftom čije bi raspoložive zalihe na
koncu bile jednake saudijskim. (...)
Irak na putu demokratizacije udružit će se sa susjedima iz OPEC-a
koji će biti njegovi saveznici i zaštitnici, Iran za većinske
šiite, a Saudijska Arabija za manjinske sunite, kako bi zadržali
najviše moguće cijene. Sve upućuje da Amerika neće moći zakočiti
taj mehanizam, jer će uvijek morati ratovati s ostatcima
sadamističke i/ili islamističke gerile, gotovo posvuda od Mosula
do Basre.
Nedvojbeno je da postoji i druga mogućnost: raspada Iraka pod
naletom rata i zauzeća glavnog ležišta na sjeveru, Kirkuka od
kurdskih pešmerga. Istodobno bi izvori na kuvajtskoj granici
prešli u ruke šiitskog emirata u Basri, Najafa i Karbale, pod
zaštitom Irana. Te bi dvije mikro-države bile puno poslušnije od
današnjeg jedinstvenog Iraka, napose ako govorimo o prozapadnoj
demokratizaciji Irana i pomirbi Turske s iračkim Kurdima. No
teritorijalni raspad Iraka imao bi samo jednu krajnju posljedicu:
beskrajni rat na Bliskom istoku, rezultat strateškog poraza
arapskog nacionalizma bez presedana. Sve to ne bi tako brzo
smanjilo cijenu nafte, kolikogod je takvo smanjenje zaista
poželjno na srednji rok.
Ukratko, malo mirisa nafte lako može opiti. Puno mirisa prilično
brzo opameti. Sadašnji status quo najbolje je rješenje između
stabilnosti cijena i stabilnosti država na tom području, koje je
prilično simpatično", u uvodniku lista piše Alexandre Adler.