IT 19. IX. LA STAMPA - NAFTA I RAT

ITALIJA LA STAMPA 19. IX. 2002. Naftni plijen za podjelu među pobjednicima "Besmisleno je pitati se tko će pobijediti. Svi ratovi 21. stoljeća, barem oni koji prethode većim sukobima koji se ocrtavaju na obzoru, imat će predvidljivog i predviđenog pobjednika: Sjedinjena Američke Države. Pa i ovaj koji se sprema početi, očito. Dakle, treba se već početi pitati koje će biti posljedice na najvažniji čimbenik među onima koji određuju ovaj rat; onu 'stvar' za koju Economist kaže da je bolje i ne spominjati, taj čarobni 'O' koji treba ostati u pozadini. 'O' označava 'oil', naftu. Iračke rezerve se procjenjuju na 112 milijardi barela, odnosno, odmah poslije onih Saudijske Arabije. Uzet će ih onaj tko pobijedi. I ne treba previše mašte da se preko nafte izmjeri intenzitet poteza koji prethode ratu. Dovoljno je imati na umu da su svih pet članica Vijeća sigurnosti, SAD, Francuska, Velika Britanija, Kina, Rusija, sjedišta velikih naftnih tvrtki svjetske razine. Svi na tu naftu gledaju s velikim emotivnim nabojem. Na štetu drugih, može se s tim računati. No samo će jedna, štoviše dvije, uspjeti na nju staviti ruke. Osim ako ne prihvate podijeliti teret rata, postati njegovi pristaše i saveznici. Više ne živimo u dobu koje dopušta tankoćutna distanciranja, stoga ne treba čuditi da se te stvari govore grubom otvorenošću kakvu zahtijevaju. James Woolsey, bivši direktor CIA- e, jasno kaže: 'Francuska i Rusija imaju naftne tvrtke i interese u Iraku. Treba im kazati da ako će pomoći nagnati Irak prema pristojnoj vladi, mi ćemo učiniti što je moguće da nova vlada (iračka, op.ur.) i američke tvrtke rade u bliskom dodiru s njima'. Sasvim jasno. 'Učinit ćemo moguće...'. Nije, dakle, ni sigurno. Ovisit će o ocjeni iz ponašanja. Tko će se ponašati loše, ili ne previše dobro bit će isključen iz ratnog plijena. I potpuno je očito da će američke i britanske tvrtke odmah uzeti glavni dio. Obratno, kaže Woolsey, tko će stati na stranu Saddama treba znati da će biti 'vrlo teško, da ne kažemo nemoguće' uvjeriti buduću bagdadsku vladu da s njime surađuje. Ostaje samo da se zamisli kolika će biti sloboda djelovanja buduće bagdadske vlade. To vrijedi, kao što je rečeno, za sve članice Vijeća sigurnosti. Posebice za jedina dva protagonista koji bi mogli podići zid prava na veto, a za sada stoje na tom stajalištu: Kinu i Rusiju. Igra se dakle u cijelosti odvija oko te neizvjesnosti, gdje pravni, politički, etički obziri, ustupaju korak vladavini neposrednih interesa. A zbivanja se tiču i sporednih glumaca. Kojih je mnogo i idu od Italije do Indije, od Meksika do Angole, od Venezuele do Alžira pa sve do Libije, i tako dalje. Što će biti s naftnim tvrtkama, većinom državnim, koje podupiru te zemlje? Što će biti ako Sjedinjene Države, odnosno nova iračka vlada, odluče izaći iz OPEC-a, izazivajući konkurenciju snižavanjem cijena, s ciljem rezanja svih takmaca? To je poput partije pokera u kojoj jedan od igrača u džepu ima tako pun novčanik da može igrati do uništenja svih takmaca snagom svoje moći. Ne treba se čuditi što se Vladimir Putin nalazi u nevoljama. Na unutarnjem planu igra proiračkom retorikom, koja se sviđa i jednom dijelu izbornog tijela a i privatnim ruskim naftnim lobbyijima. No račun je već napravljen. I divovi poput Lukoila i Gazproma su ga već napravili. Ako Rusija ostane izvan velike ratne igre, sibirska nafta može vrlo brzo postati preskupa da bi se nadmetala s iračkom naftom na zvijezde i pruge. Dakle, do koje točke Putin može mahati strašilom prava veta? Ostaje Kina, nedokučiva i strana svim kratkoročnim računicama. Njoj će se biti teško dodvoriti obećanjima o nafti po niskoj cijeni jer Peking može platiti, za sada kao i ostali, ili bolje od ostalih, nije važno je li cijena niska ili visoka. Bit će je teško uvjeriti međunarodnim političkim protuuslugama, ostavljajući možda na neku godinu mali Tajvan. To je kao da se pokušava kupcu odmah prodati neka roba koji savršeno zna da će je malo kasnije moći dobiti gratis. Možda Kina neće staviti veto iz svojih razloga, koji proizlaze iz procjena međunarodnog stanja koja su dugoročnija od onih Washingtona. Amerika se, kako bilo, opredijelila za rat, i ako će biti potrebno konačno će pokopati Ujedinjene narode, zaobilazeći Vijeće sigurnosti koje bi se usudilo narušiti jednoglasnost."