FRANCUSKA-L'EXPRESS OD 12.9.02. ISLAM I ISLAMIZAM

FRANCUSKA L'EXPRESS 12.IX.2002. Muslimanski svijet i islamistički pritisak "Ne, muslimanski svijet nije žrtva Zapada, već vlastite konzervativnosti i nemara njegovih čelnika. Ne, muslimani u Francuskoj ne trebaju 'mijenjati' svjetovnost, već joj se trebaju prilagoditi. Godinu dana nakon šoka 11.IX., nekoliko knjiga to potvrđuje i otvara raspru o toj osjetljivoj temi. 11.IX.2001. imao je neočekivane posljedice: umjesto da potakne raspru o stvarnom islamu, stvorio je jezik političke promičbe koji je prevladavao u prošloj godini. Ne prihvaćajući 'poistovjećivanje' - između dobrog, većinskog i mirnog islama vjernog Kuranu i manje važnih skretanja radikala koji izdaju sveti tekst - potvrdilo se da islam ne izaziva veće probleme od judaizma i kršćanstva. Potaknut plemenitim osjećajima, taj je 'pravac' učvrstio, a ne poljuljao tabue koji su se nadvili nad dvama pitanjima: je li islam djelomice odgovoran za stanje (nedostatak demokracije i slobode mišljenja, podređen položaj žene, nepismenost) u gotovo svim zemljama s muslimanskom državom, među kojima su i mnoge bogate? Kakvo stajalište prihvatiti pred zahtjevima islama u našim postreligioznim zapadnim društvima? Prekidajući mučnu ovogodišnju šutnju, nekoliko važnih knjiga - raznih autora, pristupa i sadržaja - pokreću danas pravu, ozbiljnu i tešku raspru. (...) Najveća zasluga velikog islamologa Bernarda Lewisa jest što je pokazao, opisujući potanko povijest islamskih zemalja, da njihova vlastita elita već stoljećima govori o osjećaju stvarnog propadanja. U eseju koji se odlikuje jasnoćom - 'Što se dogodilo? Islam, Zapad i suvremenost' (Gallimard) - taj veliki stručnjak na vrhuncu karijere, misli da muslimanske zemlje, koje nipošto nisu žrtve sotoniziranog Zapada koji mnoge od njih napadaju, pate od povijesne blokade koja se ponajprije očituje u jakom utjecaju vjerskih osobitosti islama na ta društva. Nasuprot preinačenoj povijesti islama koji su uništile kolonizacije, Bernard Lewis podsjeća da se velika muslimanska uljudba, stjecište grčko-rimskih stečevina, vojna pobjednica koja je na gospodarskom i kulturnom planu nadmašivala Zapad od VII. do XIII. stoljeća, sama srušila već u XVI. stoljeću, prepuštajući konačno mjesto jakom europskom utjecaju koji je počeo s renesansom. Što se dogodilo? Muslimani su si tada prvi postavili to pitanje. Zbog nove podložnosti u oružju i u ratovanju, kalifi su od učitelja zakona tražili 'nečuvenu novost': mogu li muslimani iskoristiti znanje 'nevjernih barbara'? Da, ako će ih tako lakše suzbiti, odgovorili su vjerski vođe. No iako su prihvatili puške i topove, veliki poraz pod Bečom (1683.) bit će jasna pouka. U to se doba elita, svjesna duboke krize, dijeli. Neki zagovaraju oponašanje tog Zapada koji ih je nadmašio. Ipak, 'za većinu njih, uzrok svih zala bio je u napuštanju dobrih starih običaja, muslimanskih i turskih, kojima se sada treba vratiti', ističe Bernard Lewis koji napominje da je nekoliko stoljeća kasnije 'ta vrsta dijagnoze i lijeka još uvijek jako raširena na Bliskom istoku'. Jer, kašnjenje se nikada nije nadoknadilo, i Bernard Lewis izdvaja jednu osobitost: premda je nekad islamski svijet bio mjesto plodnog spoja grčkog i perzijskog znanja, algebre i indijskog sustava računanja, stanje se preokrenulo, a znanost se tu danas 'odbacuje', što je 'jedno od najupadljivijih obilježja po kojima se Bliski istok razlikuje od drugih područja u svijetu koja su, u ovom ili onom obliku, bila izložena šoku zapadne uljudbe. Danas mnoge azijske zemlje zauzeto sudjeluju u razvitku znanosti koja više nije zapadna, već svjetska. Osim nekih pozapadnjačenih enklava i šačice istraživača podrijetlom s Bliskog istoka koji rade na Zapadu, prinos regije - koji se, primjerice, može mjeriti brojem izdanja u međunarodno priznatim časopisima - blijeda je slika u poredbi s drugim dijelovima svijeta izvan Zapada ili, još gore, s vlastitom prošlošću'. Taj nedostatak pojačava gospodarsku nerazvijenost, o kojoj je UN nedavno iznio mučne podatke: unatoč četvorostruko većoj cijeni nafte, stopa povećanja prihoda po glavi stanovnika tu je najniža na svijetu, osim Afrike južno od Sahare, a produktivnost koja posvuda raste, tu je pala. Bernard Lewis misli da je uzrok tih neuspjeha kulturne naravi, umrtvljenje svjetovne kreativnosti sveopćom vjerom: 'Zamisao da mogu postojati bića, djelatnosti i područja ljudskog života koja umiču jakom utjecaju vjere i Božjeg zakona, strana je muslimanskom razmišljanju'. Takvo je razmišljanje dodatna zapreka u propovijedanju nepokretnosti: 'Prema muslimanskom učenju, čovjek nema moć da stvara zakone; za vjernika postoji samo jedan zakon: sveti zakon kojeg je objavio Bog'. To je bezuvjetna istina od koje se ne treba udaljavati i kojoj se uvijek treba vraćati. Zapad je, naprotiv, počeo svoj razvoj čim se oslobodio zamisli o bezgraničnoj božanskoj istini. Oslobođenje koje je omogućilo kršćanstvo, 'vjera o napuštanju vjere', kako kaže Marcel Gauchet, budući da je njezino razlučivanje svjetovnog i duhovnog prepustilo društvo ljudskoj inicijativi koja je na koncu, ne bez meteža i patnje, gurnula božansko pitanje isključivo u područje privatnosti. Za islam je prijelaz na svjetovnost problematičniji: Muhamed nije stvorio Crkvu, već vojsku i državu koja je podložna Božjoj riječi. Podsjećajući da su se učitelji zakona tri stoljeća opirali dolasku tiska u Otomansko Carstvo, Bernard Lewis misli da je 'nedostatak slobode u korijenu zala koja trpi muslimanski svijet': 'Sloboda duha koji je oslobođen od dogma i cenzure; sloboda gospodarstva od korupcije i nebrige; sloboda žena od muškog tlačenja; sloboda građana od tiranije'. Međutim, primjećuje da pristaše te liberalizacije danas nisu utjecajni kao što su bili u XIX. stoljeću. Sve veći jaz između ponosa zbog pripadnosti zadnjoj i savršenoj inačici vjere i otkrića o njezinu nedostojnom mjestu u svijetu potiče na traženje krivca. 'Tko nam je to učinio? Kada ništa ne ide kako treba, svakako je ljudski postaviti to pitanje, primjećuje Bernard Lewis. Općenito je lakše i pogodnije druge optuživati za vlastitu nesreću'. (...) Za autoritarne i nedjelotvorne vlade koje vladaju na gotovo čitavom Bliskom istoku, ta igra ima korisnu, pa i vrlo važnu zadaću: protumačiti siromaštvo koje nisu kadre smanjiti, ozakoniti tiransku vlast koja se stalno pojačava i sve veće nezadovoljstvo puka skrenuti u drugom pravcu'. Globalizacija već nekoliko godina pridonosi sve većem traženju žrtvenog jarca. U 'Globaliziranom islamu' (Seuil), francuski stručnjak Olivier Roy opisuje nastajanje islama koji nije više ograničen na arapske i azijske zemlje, nego se proširio na Zapad (SAD, Kanada, Europa). Neofundamentalizam ima presudnu ulogu u tom kozmopolitskom islamu: prilagođava se svim društvima i obraća se pojedincu nudeći mu 'pravila ponašanja koja se temelje na dopuštenom i nedopuštenom', potičući ga da 'stvara islamizirana područja'. Olivier Roy pokazuje da se u tom zapadnom islamu koji čine diplomirani vjernici neovisni o tradicionalnoj vjerskoj vlasti, novače pripadnici nasilne islamističke manjine: svi borci, bez iznimke (među kojima i mnogi Francuzi), koji su u zadnjih pet godina bili umiješani u protuzapadne atentate, živjeli su ili su studirali na Zapadu i bili su 'savršeni proizvod pozapadnjačenja i globalizacije'. Naspram te manjine terorističkih skupinica, ostatku globaliziranog islama nije teško biti 'umjeren': 'Za razliku od terorista, one umiruju policajce i sudce koji ih, uostalom, drže najboljim sugovornicima. Naprotiv, trebali bi zabrinjavati sociologe i politologe, jer polako, ali sigurno grade društvo unutar nacionalnih zajednica koje se ne želi integrirati u zemlji domaćinu', ističe Antoine Sfeir, direktor 'Cahiers de l'Orient' koji je objavio opširan 'Svjetski rječnik islamizma' (Plon). Podsjećajući da raspra uvijek dijeli reformatore koji žele ići naprijed u osuvremenjavanju i u prilagodbi islama, i onih koji žele ići natrag, Olivier Roy kaže da je opća težnja kretanje unatrag: 'Zašto se reformatori slabo čitaju?', pita se, napominjući da je većina brojnih internetskih stranica te 'virtualne umme' neofundamentalistička i 'idejno jako siromašna': 'Pogrdne riječi, isključivost, opadanje, glasine i neprovjerljive i ideološki obojene informacije jesu glavna obilježja takva govora'. Protiveći se otrcanim frazama o tome da će se islam lakše modernizirati na Zapadu, Olivier Roy misli da su liberalna društva naprotiv pogodno tlo za neofundamentalizam, za njegove mreže i aktiviste: on tu nailazi na manji broj zapreka nego u mnogim muslimanskim državama. To je paradoks koji baca u očaj muslimane reformatore: neofundamentalistički je govor ne samo po volji Zapadu, već ga neke zemlje i potiču na vlastitu štetu, kao što pokazuje slučaj Francuske. U knjizi 'Republika i islam. Između straha i zaslijepljenosti' (Gallimard), Michele Tribalat i Jeanne-Helene Kaltenbach bave se francuskom politikom prema ponašanju i zahtjevima nekih muslimana. Ta studija koja obiluje primjerima i otkrićima, pokazuje da je država zapravo dopustila islamu ono što je zabranila katoličanstvu, protestantizmu i judaizmu. Autorice su se uz to potrudile da pročitaju i poslušaju vođe koji slove kao 'umjereni' i sudjelovale su u službenom istraživanju ministarstva unutarnjih poslova. Zaključile su da je 'želja za provedbom šerijata vidljiva kako u izjavama nekih prvaka muslimanske javnosti koji se smatraju umjerenim, tako i onih islamističkog određenja, razlika je uglavnom samo u nastupu'. Ti prvaci misle da zastupaju sve 'francuske muslimane'. No što se misli pod pojmom 'francuski musliman'? Prva je pogrješka što se u konzervativnom shvaćanju vjernika njihov broj sustavno napuhuje: sve osobe, imale one francusko državljanstvo ili ne, koje su potomci useljenika iz zemalja Maghreba, unaprijed se proglašavaju muslimanima, iako se znade, primjerice, da više od polovice useljenika rođenih u Alžiru kaže da nema vjeru i da ju ne živi. 'Očito je da se objavljene brojke temelje na islamskom prebrojavanju koje ne poštiva slobodu savjesti, slobodu promjene vjere i mogućeg izbora prakse. Razumljivo je, dakle, da roditi se kao musliman znači da samo takav možeš umrijeti', ističu Michele Tribalat i Jeanne-Helene Kaltenbach, dodajući da nije riječ o stilskoj figuri: marokanski konzulat u Bordeauxu nedavno se usprotivio želji francuskog građanina marokanskog podrijetla da se kremira nakon smrti, a državna je vlast popustila logici zajednice prema kojoj pojedinac nije slobodan, već pripada plemenu koje odlučuje usprkos njegovim osobnim uvjerenjima. Kao što je ministarstvo unutarnjih poslova popustilo nekim muslimanskim organizacijama kada je iz pitanja u službenom istraživanju izbacilo napomenu o pravu na promjenu vjere... Nejasne brojke prate nejasni pojmovi. Dvije autorice pokazuju kako je 'uključenje' zamijenilo 'asimilaciju', neutralizirajući stroj za integraciju koji je, međutim, stvorio sadašnju Francusku, gdje je 'petina puka potekla iz useljeničkih valova čiji su potomci danas Francuzi i drugi'. Dakle, u zadnjem valu, iz muslimanskih zemalja, dogodio se obrat jer se povjerovalo njegovim predstavnicima: islam se ne može pomiriti s francuskom svjetovnošću i ova potonja se mora mijenjati kako bi prihvatila njegove osobitosti. Asimilacija se smatra tlačenjem i, umjesto da se novi Francuzi upoznaju s minimalnim zajedničkim pravilima, sada one stare treba pripremati za tipične vrijednosti islama. Autorice 'Republike i islama' zaključuju da se 'politički obrazac može krišom promijeniti, ne mijenjajući zakon i ne počinjući nacionalnu raspru': 'Zastupnici su prebacili odgovornost na stručnjake najviših pravosudnih tijela, kako bi odlučno promijenili francuski politički obrazac'. Bio je to posao Velikog vijeća za integraciju, a napose Državnog vijeća čija je domišljatost na području pozitivnog prava išla dotle da je priznalo etničko pravo na poligamiju. Političari, desni kao i lijevi, dopustili su Državnom vijeću da ukine načelo vjerske neutralnosti u školama, iznoseći teoriju o zastarjelosti 'prvog shvaćanja svjetovnosti' u korist 'drugog shvaćanja' koje 'uključuje poštovanje različitosti'. (...) A kada šeik Tantaui, imam u al-Azharu, u Kairu, podsjeća francuske muslimane da 'moraju poštovati zakone zemlje u kojoj žive' i da 'mogu birati između poštovanja tih zakona i odlaska iz zemlje', nađe se uvodničar koji kaže da su to izjave 's više ili manje lepenističkom konotacijom'. Koji je razlog tom nedostatku solidarnosti s muslimanima koji se bore za modernizaciju islama? 'Zaboravili smo se boriti s težnjom vjere da iziđe iz duhovnog okvira. Cijenu vjerskog mira dugujemo upravo svjetovnosti', misle Michele Tribalat i Jeanne-Helene Kaltenbach. (...)", piše Eric Conan.