IT - 4. IX. - LA REPUBBLICA - PUTIN, RUSIJA I SAD

ITALIJA LA REPUBBLICA 4. IX. 2002. Putinov irački blef "Je li Rusija već nakon jedva godine dana napravila korak natrag? Je li već odlučila istupiti iz saveza s Amerikom u ratu protiv terorizma, kako bi se vratila starom ruskom i sovjetskom pravcu, pravcu prema kojemu sve ono što šteti Washingtonu, koristi Moskvi?(...) Istina je da, barem za sada, ruski predsjednik nije učinio korak unatrag. Ivanovljeva izjava sigurno zvuči kao neodobravanje naglosti kojom izgleda da Bijela kuća ide prema ratu s Irakom. No ocjenjivana s malo više realizma, izjava se pokazuje sasvim istovrsna s onim što posljednjih tjedana govore njemački i francuski čelnici, dvije trećine laburističke većine u Donjem domu, i ne mnogo različita od onoga što o svojim gledanjima daje naznačiti američki ministar vanjskih poslova Colin Powell. Tko je, dakle, mogao očekivati da će Rusi šutjeti, ili kazati manje od Chiraca i Schroedera, manje od Engleza Strawa, manje od Kissingera, Scowcrofta i Bakera, manje čak i od Berlusconija, Saudijaca i desetak čuvenih američkih kolumnista za koje bi rat, u ovoj fazi, bio greška? Ne, za Rusiju je došao trenutak da govori, i progovorila je. (...) No, ako se nečemu treba čuditi onda je to da se rusko distanciranje, jasnoćom viđenom u njemačkim i francuskim stajalištima, dogodilo toliko kasno. Istina je; u desetak dana prije Ivanovljeva istupa, Rusi su napravili uočljivo otvaranje (gospodarsko i diplomatsko) prema tri zemlje. Te su zemlje bile upravo one tri iz zloglasne 'osovine zla' na koje je u Bush u svojem govoru iz veljače upirao prstom; odnosno Irak, Iran i Sjeverna Koreja. (...) Sigurno je da su zvučno i istovremeno otvaranje Rusa prema te tri vlade, potpisivanje sporazuma i ugovora s astronomskim ciframa, Putinovo grljenje i poljupci s Irancem Katamijem i Sjevernim Koreancem Kimom Dae-jungom, izazvali određeno iznenađenje. Postavilo je određeni broj pitanja. Jer su to bili potezi koji su prilično sličili na politiku koju je Moskva vodila prije 11. rujna, prije no što se pohitala stati uz Ameriku. Odnosno, politiku okupljanja i pokroviteljstva jednog protuameričkog fronta sa svrhom strateške protuteže 'hipersili' Georgea W. Busha.(...) Putinov pro-američki izbor nakon 11. rujna nametnut je nevoljkom političko-vojnom establishmentu s jednim temeljnim kriterijom: 'prvo gospodarstvo'. Odnosno, prvo gospodarski oporavak. Razvoj kojega bi samo prijateljstvo s Amerikom i njezinim saveznicima moglo približiti i učiniti postojanijim. No godinu dana kasnije koristi koje je Rusija očekivala od približavanja zapadu nisu još došle. Nisu ni na vidiku. Obećanja o proširenju trgovinske razmjene ostala su na papiru. Štoviše, protekcionističke mjere koje je donio Bush teško su pogodile izvoz ruskog čelika. Mnogo nacrta i riječi, no malo djela, pa i glede ulaganja američke industrije u sibirsku naftnu industriju. Tako je i s ulaskom Moskve u Svjetsku trgovinsku organizaciju, koje je napredovalo malo ili ništa, pošto je do sada izostala potpora koju su zapadnjaci zajamčili. Sa strane Amerike i Europljana postoji spremnost za poslove, ali je ograničena na njezine primarne sirovine. Dok druge zemlje, uključujući i one 'osovine zla', trebaju postrojenja 'ključ u ruke', ono što je potrebno za rad ruske industrije. Sve to može objasniti, barem djelomice, rusko približavanje Iranu, Iraku, i Sjevernoj Koreji. Gesta nestrpljenja, upozorenje. Nećete se odlučiti gospodarski nas poduprijeti? U tom se slučaju moramo drugdje obratiti, pa i pod cijenu smanjivanja prisnosti, izjava o prijateljstvu, 'dragog Vladimira' i 'dragog Georgea' iz razdoblja nakon 11. rujna. Da se i ne spominju unutarnji problemi koje Putin sigurno ima unutar zemlje, sa svim krupnim zvjerkama koje se idu Kremlj žaliti da se ponavljaju greške Gorbačova i Jeljcina: dati sve (baze u središnjoj Aziji i Gruziji, širenje NATO-a na istok, obavještajne usluge, potpuna politička potpora proteklih mjeseci) za ništa. Nije dojam da Rusija korača unatrag. Niz tajnih sporazuma sklopljenih početkom godine između Moskve i Washington moraju još uvijek biti na snazi. Samo što Putin treba isplatu, i počinje gubiti strpljenje", piše Sandro Viola.