FR LE FIGARO OD 27.8.02. AMERIČKI REPUBLIKANCI I IRAK

FRANCUSKA LE FIGARO 27.VIII.2002. Iračko pitanje podijelilo republikance "Saddam Husein još ima vremena, dok se predsjednik Bush već našao u ratu: u rovovskom ratu koji razdire njegovu stranku sučelili su se pristaše Georgea starijeg i savjetnici Georgea mlađeg te na koncu dvije vizije Sjedinjenih Država koje dijeli tragedija 11. rujna. U pozadini napadaja na Irak koji se najčešće smatra neizbježnim, američka se oporba ponajprije definira onim što ona nije. (...) Ona također nije buđenje ljevice i centra. Demokrati su odveć zaokupljeni parlamentarnim izborima 4. studenog da bi se odvažili huškati biračko tijelo koje je uglavnom protiv Saddama. Na koncu, ona nije naglo buđenje 'golubova' iz Bushove uprave: državni tajnik Colin Powell svjesno se povukao iz prepirke, osujetivši nade Europljane koji ga i dalje smatraju dobrim sugovornikom. Možda čeka pravi čas. Za sada se za govornicu penju njegovi prethodnici. Nakon Henryja Kissingera i Brenta Scowcrofta koji su kao i on bili državni savjetnici za sigurnost u doba republikanskih predsjednika, na red su došli bivši državni tajnici: Lawrence Eagleburger, Madeleine Albright i, napose, James Baker, desna ruka Ronalda Reagana, šef diplomacije Georgea Busha starijeg i, na koncu, 'kraljev miljenik': nakon prijepornog glasovanja u Floridi izborio je pobjedu Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima 2000. Poput mnogih drugih, James Baker upozorava na svako jednostrano vojno djelovanje. George W. Bush bi 'trebao odbaciti preporuke onih koji mu govore da tako postupi', piše crno na bijelo u članku koji je u nedjelju objavio 'New York Times'. No teksaški odvjetnik potiče raspru točno utvrđujući postupak koji SAD mora primijeniti želi li uspjeti u 'promjeni režima u Iraku'. Obrazac je poznat: primijenio ga je George Bush stariji u oslobađanju Kuvajta 1990-1991., s generalom Colinom Powellom kao zapovjednikom gotovo milijun ljudi i s državnim tajnikom Bakerom kao tvorcem saveza pedesetak zemalja. Dvanaest godina kasnije, 'oni koji vjeruju da se može s manje od toga, jednostavno nisu realni', dodaje. Riječ je i o tomu da se Europljani i Arapi približe u dvama pitanjima koji i sami izazivaju gotovo ideološki sukob u Bushovoj momčadi. Prvo se tiče zelenog svjetla koje ostatak planeta treba da dade za svaku veću vojnu operaciju. James Baker želi da Vijeće sigurnosti, na prijedlog Washingtona, glasuje o rezoluciji kojom se od Iraka traži da odmah dopusti sustavni i bezuvjetni dolazak inspektora. Bijela kuća ne bi se trebala bojati toga. To bi joj ujedno osiguralo međunarodno jamstvo i casus belli protiv Saddama Huseina. (...) Složivši se da treba ukloniti Saddama Huseina, ako treba i s oružjem u rukama, dva republikanska tabora koja se natječu da privuku pozornost Georgea W. Busha, ne razlikuju se kada je riječ o taktici. To je i pitanje naraštaja, bitke u kojoj sudjeluju 'moderni' i 'konzervativci', a simboliziraju ih različite osobe predsjednika i njegova oca. Vjernim pristašama diplomatsko-vojnog uspjeha kakav je bio oslobađanje Kuvajta, jastrebovi iz Bushove momčadi uzalud odgovaraju da dvanaest godina kasnije glavni problem još nije riješen: Saddam Husein još je tu, sa svojim ubojitim arsenalom. Po njihovu mišljenju, George Bush stariji, Brent Scowcroft i drugi colini powelli krivi su što su 1991. naglo zaustavili pobjedonosni pohod na Bagdad, s jedinom izlikom da nisu htjeli povrijediti Arape i Europljane. Danas, ističu, James Baker bi htio povesti još jedan rat s UN-ovim teretom na leđima. (...) Istina je da se ni George Bush mlađi, ni dopredsjednik Dick Cheney, ni ministar obrane Donald Rumsfeld, ni njegova desna ruka Paul Wolfowitz, ni siva eminencija Richard Perle nisu žurili da idu u Vijetnam, iskušenje kroz koje je prošao njihov naraštaj. U Washingtonu se šale: 'Ti su jastrebovi - žutokljunci'. Pokolj od 11. rujna konačno je potvrdio neslaganje između dviju strana. Očevi ljudi, poput Jamesa Bakera, sučelili su se s hladnim ratom i njegovim krajem, razdobljem povijesti u kojemu su savezi, nagodbe i odvraćanje bili potrebni jer su bili bolji od međunarodnih sukoba. Nakon sloma Sovjetskog Saveza, napose nakon uništenja Svjetskog trgovačkog centra, Amerikanci više nemaju ni potrebe ni volje za nagodbu. Za ljude koji okružuju Georgea W. Busha, stara su se pravila igre zauvijek promijenila. Ona su u SAD-u prepustila mjesto izravnom i bezuvjetnom imperativu: 'To se više ne smije ponoviti!'", piše Jean-Jacques Mevel.