NJ 8. VI. SUEDDEUTSCHE Z. O ODNOSU EUROPE PREMA ISLAMU I AMERICI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. VI. 2002. Fascinantna priroda zla "Jacob Burckhardt upozorio je krajem 19. stoljeća da 'strašni simplifikatori' predstavljaju opasnost za Europu zato što je Stari kontinent po njegovim riječima sve snažnije potpadao pod utjecaj Amerike. I danas europski političari strahuju da američka vlada upada u stupicu vlastitih šlagvorta, zaboravljajući pod utjecajem vlastitih crno-bijelih temeljnih uvjerenja da razmišljanje u nijansama nije izgubilo svoje značenje u svjetskoj politici. Otkada je George W. Bush pozvao u križarsku vojnu protiv terora i progovorio o osovini zla, mnogi Europljani počeli su smatrati američkog predsjednika 'strašnim pojednostavljivačem' koji time preuzima neslavno nasljeđe svoga oca i Ronalda Reagana. Pojednako je grubo nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova optužio američku politiku da 'pojednostavljuje stvari'. Reakcija američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella bila je više obojena ironijom nego ljutnjom: američkom imperiju ne pada napamet tražiti od srednje europske sile dopuštenje kada želi koristiti velike riječi kako bi opisao ciljeve svoje politike, kazao je Powell. George W. Bush zacijelo nije majstor diferenciranog političkog razmišljanja ali nepravedno je optužiti samo njega ili njegovu vladu za 'strašna pojednostavljivanja'. Nakon 1989. g. viđenje suvremenog svijeta obilježavaju dvije jednostavne formule, koje djeluju poput cjepanica na Internetu: riječ je o 'ratu kultura' i o 'kraju povijesti'. Njihovi su autori profesori elitnih američkih sveučilišta koje ćete vrlo rijetko naći u Bushovu kabinetu. No, spomenute fiksne ideje polučile su određeni učinak. Ako jednostavno zamijenimo predznake dobra i zla, one bi mogle poslužiti kao nit vodilja i islamistima iz čijeg okružja potiču napadači-samoubojice od 11. rujna. Intelektualci i političari na Zapadu i dalje dočaravaju sliku islama čiji su obrisi obilježeni ohološću i uobraženošću. Toj zluradoj znanosti islam je istoznačnica za zaostalost i propast. Bilo da je riječ o realizaciji pravne države, formiranju suvremenog tržišnog društva, širenju demokracije i težnje političkoj jednakosti ili o odvajanju crkve od države a time i o sekularizaciji društvenog života - islam se navodno uvijek nalazio s druge strane granice ili je kočio i vraćao stvari na staro. Gledano sa stajališta uobraženih Zapadnjaka, muslimani su rođeni protivnici modernizacije. Izvor priče o propasti islama nalazi se na Zapadu. No, uskoro su je počeli prepričavati i sami muslimani - koje danas američki političari posebno rado citiraju. Propadanje islama koji je nekoć bio tako moćan u Europi nalikuje prirodnoj pojavi. Na taj je način dobrim dijelom izbrisan utjecaj kolonijalizma i imperijalizma. No, onoga tko licemjerno pita zašto su demokratske težnje u gotovo svim zemljama srednjeg istoka slabo izražene, valja podsjetiti da je Zapad u odnosu prema tim zemljama uvijek više slijedio gospodarske nego demokratske misionarske želje. Uzrok što Iran nije demokratska zemlja ne treba tražiti samo u ajatolahu Homeiniju već i u ranom svrgavanju premijera Mossadegha, za koje dio odgovornosti snose CIA i britanska Secret Service. Opstanak autoritarnog režima u Saudijskoj Arabiji nije toliko povezan s prirodom islama koliko s moći nafte i sa strateškim i gospodarskim interesima Amerike. Resentiman predstavlja drugu stranu uobraženosti. Ta spoznaja objašnjava odnos mnogih muslimana prema Zapadu. No, sada se čini da je ne samo u Europi i Magrebu već i u 'državama-nitkovima' poput Irana u tijeku odlučujuća promjena. Napadi od 11. rujna nisu uzrok te promjene ali su je osjetno ubrzali. Nakon međufaze obilježene šokom i nijemošću muslimanski intelektualci prelaze s neodređene samooptužbe na preciznu samokritiku, crpe iz tog procesa novu kulturnu samosvijest i novu političku snagu. Za početak, ustraju na pluralnosti islama. Ne postoji jedinstveni islam. Upravo muslimani žestoko kritiziraju primitivni vahabitski islam, koji se u 18. stoljeću proširio arapskim poluotokom i od 1932. g. služi obitelji Ibn-Sauda kao vjersko osiguranje njihova feudalnog sustava vladanja. Finom ironijom muslimani ukazuju na činjenicu da mješavina demonstrativnog konzuma i rigoroznog vjerskog fundamentalizma, karakteristična za društva zaljevskog područja, ima i te kako mnogo dodirnih točaka sa 'životom Amerikanaca'. Saudijska Arabija, najvažniji američki saveznik u arapskom svijetu, ostaje utočištem fundamentalizma. Upravo muslimanski intelektualci smatraju da nije puki slučaj što su tamo na vlast došli vahabiti dok je u Europi prevladalo prosvjetiteljstvo. Time se islam oprostio od tradicija koje je dijelio s kršćansko- židovskom Europom. Na njihovo je mjesto stupila amerikanizacija svijeta koju su muslimani pratili uz mješavinu zaziranja i fascinacije. Čini se da je kucnuo trenutak za alternativni projekt: za prisjećanje da je u islamskom svijetu bilo ozbiljnih pokušaja demokratizacije i sekularizacije društva. Zapad je u pravilu tek mlako podupirao takve pokušaje. Sada muslimani pretvaraju svoje duhovno i političko nasljeđe, koje je istodobno i sastavni dio europske povijesti, u program za vlastitu budućnost. Između ostalih, i iranski teolozi ustraju na tvrdnji da će islam imati budućnost samo ako bude bezuvjetno poštivao ljudska prava. U tom zahtjevu leži velika šansa za Europu. Muslimani samosvjesno smatraju ponovno približavanje svojih društava sekularnoj Europu povratkom samosvojnoj tradiciji a ne činom otuđenja. Okreću se protiv autoritarnih režima koji zlorabe islam. Suvremeni islam mora tražiti svoje korijene u demokratskim i sekularnim tradicijama koje će osigurati njegovo preživljavanje u suvremenom svijetu. Islamsko obilježje srednjeg vijeka i Sredozemlja pruža Europi maksimalne mogućnosti za dovršetak 'strašnih pojednostavljenja'. S onu stranu uobraženosti i resentimana nudi se suradnja s muslimanima, koja može biti plodna u prvom redu na području kulture i znanosti. Neće izostati ni njezin utjecaj na politiku. To približavanje zahtijeva hrabrost. Upravo u razdoblju terora, to je najveći kulturno-politički izazov za ujedinjenu Europu", zaključuje Wolf Lepenies.