IRANKE U ČADORIMA OSVOJILE SVEUČILIŠTA

Piše: Vesna Klanac TEHERAN, 11. svibnja (Hina) - Od Islamske revolucije 1979. godine, kada na čelo Irana stupa "mistik koji je okupio naciju i uzdrmao cijeli islam", u očima zapadnjaka crni čador postao je taj koji utjelovljuje lik iranske žene.#L# Ajatolah Rudolah Homeini te godine u Iranu uspostavlja teokraciju utemeljenu na vladavini mula, islamskog svećenstva. Pa iako su žene bile ravnopravne sudionice u pobuni protiv šaha Reze Pahlavija, Homeini, kojeg tjednik Time proglašava "osobom godine" jer je savršeno "artikulirao strast i bijes" svoga naroda, u Iran uvodi stege koje su najviše pogodile žene. Umotane u dugi crni čador, "izdaleka se čineći poput zloslutnih Darth Vadera", kako ih je opisao 22-godišnji student Teheranskog sveučilišta i štovatelj Georgea Lucasa, žene su shvatile da su iz te revolucije izašle "kratkih rukava". OBRAZOVANJE IRANSKIH ŽENA - PROTURJEČJE ISLAMSKE REVOLUCIJE Pa kako onda objasniti da su današnje Iranke, usprkos ograničenjima, integriranije u iranskom društvu u znatno većoj mjeri nego u razdoblju šaha Pahlavija, a daleko su obrazovanije i uspješnije od žena u ostalim islamskim zemljama. Prije revolucije bilo je pismeno samo 35 posto žena, dok se u srpnju 1999. godine broj pismenih žena popeo na 75 posto. Iranske žene s kojima je razgovarala izvjestiteljica HINA-e isticale su da im je Islamska revolucija, koliko god to kontradiktorno zvučalo, otvorila vrata obrazovanju i radnim mjestima. Žene polako osvajaju i područja poput bankarstva, a često su viđene na poslovima koje su donedavna isključivo obavljali muškarci. Nije neobično da za volanom gradskog autobusa sjedi žena, a u kaotičnom prometu 14-milijunskog Teherana zadivljujuće vješto upravljaju automobilima i motorima. Svaki treći liječnik u Iranu je žena, a i filmska industrija dobila je snažan ženski pečat. Iranski je film posljednjih godina stekao svjetsku slavu, no malo je onih koji znaju da se iza imena Marzieh Meshkini krije žena, redateljica koja je 2000. godine filmom "Dan kada sam postala žena" stekla svjetski ugled. Godine 1998., više je žena nego muškaraca pristupilo prijemnim ispitima na sveučilištima, a prema najnovijim podacima, broj studentica na Teheranskom sveučilištu popeo se na 62 posto. ŽENE - MOĆNA POLITIČKA SNAGA Faezeh Hashemi, kći bivšeg predsjednika Ali Akbara Hashemija Rafsandjanija, zastupnica je u parlamentu, i kako se tvrdi, vodi gorljive rasprave. Obranu iranskog pisca optuženog za špijunažu bila je preuzela odvjetnica Sherin Ebadi, međunarodno priznata aktivistica za ljudska prava, koja je svojedobno ustvrdila da se "žena koja zakorači u društvo, više ne može ugnjetavati". Ženski magazin Zanan (Žene), pod uredničkom palicom Shahle Sherkat, ima brojnu čitalačku publiku. Tekstove o bolnim ženskim pitanjima, poput zakona koji u slučajevima rastave i dalje daje prednost muškarcima kada se radi o skrbništvu nad djecom, čitaju ne samo žene već i muškarci. Žene sve više traže, a ponekad se i uspiju izboriti za izmjene diskriminacijskih zakona. Suprug, primjerice, ne može više automatski dobiti rastavu i pritom supruzi mora platiti pozamašnu odštetu. U obranu svojih prava spremne su u desecima tisuća izaći i na ulice. PREDSJEDNIK HATAMI KAO IRANSKA INAČICA MIHAILA GORBAČOVA Od imenovanja Mohamada Hatamija za predsjednika, kojeg analitičari drže iranskom inačicom Mihaila Gorbačova i 'glasnosti', žene uvelike koriste ozračje popuštanja stega. Više niti jedan ajatolah ne bi smio podcijeniti moć žena u politici. Prema ispitivanjima javnog mišljenja više od 80 posto ženskih glasača dalo je 1997. svoj glas Hatamiju i one čekaju da im uredno vrati taj politički dug. Ženska je nazočnost sve upečatljivija na svim poljima, od politike do sporta. Bilo da su redateljice, prodavačice, parlamentarne zastupnice ili pak, poput 17-godišnje Nikoo Karimi, koja nakon škole redovito 'visi' na obližnjem teheranskom penjalištu Darband, podno 5.610 metara visokog Damavanda i uživa u 'free climbingu' (slobodnom penjanju), iranske žene ističu da je napredak polagan, često samo kozmetički. Ali, jednako su tako uvjerene da svojim aktivizmom i pukim brojem naprosto prisiljavaju Islamsku republiku da prigrli promjene. Čador, obvezan prema 'hejabu', islamskom kodeksu odijevanja, sve češće se zamjenjuje liberalnijim 'rupušem', dugim kaputom, a studentice sve češće nose kratki 'manteau' i marame u pastelnim bojama. Mladi se, također, sve češće viđaju kako se drže za ruku, prkoseći 'basijima', čuvarima morala. I MULA PROTIV KONZERVATIVACA Uostalom, ta je zemlja izrodila i fanatičnog mulu Mohamada Musavija Khoeiniha, jednog od tvoraca Islamske revolucije, koji nakon dva desetljeća, poput mantre, zagovara potrebu za reformama i demokratizacijom zemlje. Tvrdi da su konzervativci iskoristili Homeinijevo naslijeđe kako bi uveli diktaturu mula. Iako mu neki predbacuju da se kasno sjetio demokracije, Iranci, a pogotove Iranke, razmišljaju ovako: ako naša zemlja može proizvesti mekšeg Hoeiniha, onda zacijelo može ponuditi šire mogućnosti ženama. Je li se s takvim mislima 19-godišnja Leyli, s ruksakom i daskom za 'bordanje' uputila prema Dizinu, jednome od najviših skijališta na svijetu, samo na sat vremena vožnje od Teherana? Ono što znamo jest da u Iranu više ne postoje odvojene muške i ženske skijaške padine. (Hina) vk rt