NJ 4.VI.-FAZ-SLOVENIJA SE SPREMALA VOJNO RIJEŠITI SPOR S HRVATSKOM?

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 4. VI. 2002. Hladni rat "Sada se u Ljubljani i Zagrebu razmjenjuju oštre riječi, u razmjeni nota čini se da je diplomacija zaostala na pruzi. Između Slovenije i Hrvatske vlada hladni rat. Hrani se nasiljem riječima i snagom fraza tako da se ne može dobiti dojam da sudionici nastoje ostati umjereni ili očuvati ako već ne 'dobrosusjedske', onda ipak snošljive odnose. S obje strane granične rječice Dragonje koja utječe u prijeporni Piranski zaljev, emocije dobivaju krila. Čak je i susret 16 državnih poglavara ispod Karavanka gdje je za vikend u lječilištu Bled održan deveti, po obliku proširen ali sadržajem siromašan skup Srednjoeuropske inicijative (CEI) nastale 1993. iz Pentagonale, bio zasjenjen natezanjem oko dogovora zasebnog susreta predsjednika Kučana (Slovenija) i Mesića (Hrvatska). Naposljetku su se ipak sastali, no njihov razgovor nije donio ništa osim poznatih razmjena vječno istoga, po čemu je potrebno poboljšati bilateralne odnose a problemi su poznati i treba ih rješavati dobrom voljom. Ljubljana i Zagreb, bivši saveznici u borbi za neovisnost protiv Beograda, već jedanaest godina guraju pred sobom sukobe koji su nastali poslije raspada Jugoslavije. Otprilike od sredine 2001. dodani su novi sporovi tako da se potencijal sukoba povećao umjesto da se smanji. Na prvom mjestu je Piranski zaljev u sjevernoj Istri na kojega polažu pravo obje zemlje. Bilo je neizrecivih razilaženja a u sporu oko tijeka granice odigrali su se nedostojni prizori. Granica je prijeporna i na kopnu i u - zamišljenom produžetku rječice Dragonje - na vodi duž obale do međunarodnih voda. Bivši američki ministar obrane William Perry pokušao je svojedobno posredovati. Prije dvije godine Ljubljanom je kružila glasina da je prijelazna Bajukova vlada ozbiljno razmišljala da i u zaljevu i u graničnom pojasu na kopnu vojno riješi spor. Nedavno se stanje opet zaoštrilo kad je Ljubljana zatražila od Zagreba da ukloni uzgajalište školjaka koje su hrvatski ribari postavili već drugi put, iako ne i na istom mjestu. Ponovno je hrvatska policija spriječila slovenske ribare da u vodama obalnog luka između sjeverne Istre, Portoroža i Pirana obavljaju svoj posao. Naposljetku je ostatak obavio 'naftni rat na dvije fronte': Zagreb je hrvatskoj naftnoj kompaniji INA-i dopustio potragu za naftom i zemnim plinom u sjevernom Jadranu. Koncesijsko područje sezalo je upravo do voda koje zahtijeva Slovenija. Osim toga Hrvatska je slovenskim cisternama uskratila prolaz prema Bosni i Hercegovini a zatim je poslije prosvjeda iz Ljubljane i žalbe Svjetskoj trgovačkoj organizaciji WTO otvorila tek nekoliko graničnih tranzitnih prijelaza. 'Jednostrana djelovanja koja zadiru u teritorijalnu suverenost Slovenije', komentirao je slovenski ministar vanjskih poslova u svojim notama Zagrebu i upozorio, u slučaju da se Hrvatska ne pokrene, 'da bi time uistinu bili ugroženi dobri odnosi između dviju država'. U međuvremenu 'starim teretima' pripao je čak i sporazum o malograničnom prometu, isposlovan i potpisan prošle godine i slavljen kao pozitivan korak prema rješenju graničnog pojasa. On predviđa olakšice za stanovnike na obje strane granice kad Slovenija jednoga dana zbog članstva u EU bude morala primjenjivati zaoštren nadzor 'schengenskog režima'. Hrvatski sabor odbija ratifikaciju tog sporazuma jednako kao i sporazuma o granicama kojega su predsjednici vlada Račan (Hrvatska) i Drnovšek (Slovenija) parafirali u srpnju 2001. i koji je svojedobno bio slavljen kao prekretnica. Zastupnici čak i iz Račanove socijaldemokratske stranke odbijaju dati pristanak, jer jednako kao i koalicijski partneri i oporba u Hrvatskoj u pogledu zamišljenog povlačenja granice u Piranskom zaljevu vide pogrješku: naslućuju 'izdaju' i 'rasprodaju hrvatskog tla'. Slovenija je u skladu s dogovorom šefova vlada dobila pretežni dio (oko 80 posto) zaljeva i za svoju jedinu prekooceansku luku Koper neometani pristup međunarodnim vodama za ustupke na kopnenoj granici: četiri slovenska naselja čiji stanovnici prosvjeduju jer ne žele pripasti Hrvatskoj. Dok Račan zbog nedostatka pristaša u tom stanju zahtijeva 'međunarodnu arbitražu' ili 'povratak za pregovarački stol', što je i Mesić na Bledu upravo predložio Kučanu kao 'prijedlog rješenja', Drnovšek i Rupel ustraju na ratifikaciji parafiranog sporazuma. Naposljetku i dva 'prastara tereta' opet postaju aktualni. S jedne je strane u toku pregovora predočena mogućnost da će isplate uloga za 140 tisuća deviznih štediša koje su prije raspada Jugoslavije uložili u zagrebačku podružnicu slovenske Nove Ljubljanske Banke (NLB), u današnjoj vrijednosti od 150 milijuna eura, zbog nerazumijevanja u drugim pitanjima opet staviti na led. Protiv toga i protiv banke mnogi oštećeni sada vode postupak pred sudom u Trstu. S druge strane se pokazuje parlamentarno odbijanje u prosincu 2001. potpisanog sporazuma o budućem iskorištavanju Nuklearne elektrane Krško koju zajednički vode Hrvatska i Slovenija a koja se nalazi na području Slovenije. Državno vijeće, drugi parlamentarni dom u Ljubljani, odbio ga je zbog 'nedovoljnih odredaba o uklanjanju nuklearnog otpada'. Preporučio je zastupnicima da odbiju ratifikaciju, jer da je sporazum usmjeren 'protiv nacionalnog interesa Slovenije'. Hrvatska se doduše obvezala da će u roku od 20 godina riješiti polovicu nuklearnog otpada, za sada deponiranog u Krškom. U Ljubljani međutim dvoje u ispunjenje te obveze. U Ljubljani znaju da neriješena pitanja ne opterećuju samo odnose sa Zagrebom nego bi mogla postati i preprekom na putu Slovenije u NATO i EU, kojega Slovenija drži sigurnim. Jedanaest godina tijekom kojih nije zabilježen pomak: ta slika male ali fine zemlje nije baš povoljna. U Zagrebu također to znaju i vide da Hrvatska - iako u međuvremenu već pridružena EU - u pogledu euroatlantskih integracija šepa iza Ljubljane. Zbog toga su često u iskušenju da ponešto za što Piranski zaljev predstavlja nešto poput šifre, ocjenjuju kao 'teoriju zavjere': kao manevar ako ne za potpuno sprječavanje skorog članstva Slovenije u EU i NATO, onda barem za veliku pometnju vremenskoga plana. Sve do mogućnosti da bi pri tomu neposredni susjed Italija kao povijesni i sve do novije povijesti 'gazda jadranskih obala' mogao gurnuti u igru i otvorene račune i interese a i prste", piše Reinhard Olt.