IT-13.V.LA STAMPA - EUROPA POSTAJE AUTORITARNA DRŽAVA?

ITALIJA LA STAMPA 13. V. 2002. Nesigurnost, neumoljivi otrov "Otrov u nama pada kap po kap, unutar nas. To je strah, osobna i kolektivna nesigurnost. Ne prolazi dan bez vijesti o atentatima, ljudskim bombama, rastrganim tijelima. Događa se dolje na dalekom istoku ili u Palestini, no nakon svega Izrael je tu, on je zapadnjačka predstraža na stranoj zemlji. A stranci već žive s nama, u našim gradovima: više od milijuna u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Grčkoj, milijun i pol u Italiji, s povećanjem od 15 posto od 2000. do 2001.. Što je još uvijek ništa spram budućnosti koja nas čeka, ako je istina, primjerice, da će se samo stanovništvo Magreba popeti s 125 milijuna na 200 milijuna do 2015.. Preko naših granica gura ih glad, očaj, zajedno s našim previše pokazivanim bogatstvom: uostalom od šezdesetih godina do danas jaz između bogatih i siromašnih svijeta se povećao, postao je četiri puta veći. Hoće li biti rata? Možda, ili je možda rat već počeo. No za sada je sigurno da u staroj Europi nema dovoljno mjesta za sve odbačene na zemlji. U međuvremenu mi Talijani postajemo gojazni (4 milijuna 2000.), a i nestabilni, neurotični, depresivni (7 milijuna prema posljednjem izvješću o zdravstvenom stanju zemlje). Raste broj prehrambenih poremećaja među našom mladeži, anoreksija, bulimija, a raste i broj samoubojstava mladeži. Izgubili smo sigurnost radnog mjesta, pa i stoga što je 65 posto novozaposlenih potpisao djelomičan ili privremeni ugovor. Nemamo više povjerenja jedni u druge, nismo se više spremni tolerirati štoviše, na cijelom području zapada sudski sporovi u prosjeku su se povećali za 50 posto. No pravosuđe je u krizi, ne odolijeva udarnom valu naših javnih i privatnih tjeskoba: samo 1998. zastarjelih kaznenih djela bilo je 130.000, što je zapravo amnestija. Na kraju ta se nesigurnost projicira na politiku, na naše institucije. U Italiji kao i u Europi glasujemo za ksenofobne i rasističke kandidate (Le Pen je prvi, ali sigurno ne i posljednji). U Italiji kao i u Europi, pozivamo nekog Čelnika koji će nas umiriti (zapravo predsjednički sustav nikada nije bio tako u modi). Tražimo strože zakone, još punije zatvore nego što su sada (gdje je zatvorenih 15.000 više nego što je kreveta). Na stup srama stavljamo pušače, toleriramo kršenja privatnosti, poprijeko gledamo na one koje se usude izraziti ne sasvim očekivano mišljenje. Ono što po malo gradimo je autoritarna država. To nije ništa novo, obzirom da su monarhistički li teokratski režimi predstavljali u velikoj mjeri prevladavajući model u povijesti. No radije bi bez njih", piše Michele Ainis.