RFE 6. V. IVAN SUPEK BI UKINUO POLITIČARE?

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 6. V. 2002. Treba li ukinuti političare? Prilog Ines Šaškor. Ugledni hrvatski znanstvenik i nekadašnji predsjednik HAZU Ivan Supek založio se za dokidanje, kako se izrazio, političke kaste u kojoj vidi glavnu smetnju demokratskom i svakom drugom razvitku. Ivan Supek zakoračio je u respektabilne godine. Iza njega je blizu 70 godina društvenoga i znanstvenog angažmana. Svjedok je rasta nacizma u Njemačkoj, fašizma u Hrvatskoj, partizanskog pokreta, boljševizma, buđenja demokratskih tendencija, pa opet rata u vlastitoj zemlji, te na koncu opće depresije i zbunjenosti. U svojim visokim godinama zaključio je da politička kasta u cijelom svijetu nije sposobna rješavati bitne probleme suvremenog doba te da je treba dokinuti. U Hrvatskoj je političare na sitno korumpirao prijašnji režim visokim plaćama. Za jedno društvo je pogubno kada je politika najbolji i najsigurniji izvor prihoda. Zato Supek predlaže da zastupnici u Saboru svoj posao obavljaju volonterski, a da plaće političara ne prelaze dvije prosječne običnih smrtnika, te da svakako budu manje od plaća sveučilišnih profesora. Je li Supek, sabirući svoje životno djelo, došao na neke davnašnje utopističke ideale mladosti? Njegove godine i deseci napisanih knjiga, od teorijske i atomske fizike, filozofije znanosti do romana i drama, daju mu i na to pravo, naravno. Ili su njegova razmišljanja inspirativna provokacija, otklon od posvemašnje opčinjenosti politikom i, ma koliko ekstravagantna, pogađaju bit današnjega svijeta u previranju? Nedvojbeno u svijetu postoji kriza tradicionalnog oblika političkog djelovanja. Poslije velikih ideja pobjedničke protufašističke koalicije koja je oblikovala bipolarni svijet poslije II. svjetskog rata, i njegove transformacije nakon pada Berlinskog zida nastala je praznina. Ideje tzv. trećeg puta nisu je očito u potpunosti ispunile. Upravo svjedočimo krizi te liberalne doktrine. Međunarodna borba protiv terorizma, najprije opće prihvaćena, susreće se sa sve zamršenijim pitanjima. Politička klasa zaklonila se iza općih fraza, ne izlažući se nikakvom riziku, ne pronoseći nikakve nove ideje. Bogati su bogatiji, siromašni siromašniji, a svjetske čelnike sve čvršći i čvršći kordoni specijalaca štite od prosvjednika ? za sada zapjenjenih mladih anarhista, a uskoro vjerojatno i nekih drugih slojeva. Korupcionaške afere tresu i najstarije demokracije. Srednji sloj i radno ovisno stanovništvo, koji svugdje čine onu većinu koja daje stabilnost društvu, masovno se distanciraju od politike i javnoga angažmana, od kreiranja pozitivnog javnog mnijenja koje bi poticalo napredak. Skepsa i dešperacija prevladavaju u medijima. Zbunjena masa, a sve je veća, priklanja se opasnim iluzionistima, populistima, radikalima raznih vrsta. Rezultati nekih europskih izbora nagone na razmišljanje. U hrvatskim uvjetima treba još dodati nedostatak demokratske tradicije, neukost i bahatost, nedovršenu ranu, predatorsku fazu kapitalizma, pa slika opće nekompetentnosti političke elite postaje zaokružena. Na Supekove ideje, kao i na nedavne kritike više uglednih intelektualaca, hrvatska politička elita uvrijeđeno odgovara da je riječ o pretpolitičkim shvaćanjima, o jalu i zavisti, o povlađivanju negativistički raspoloženim medijima i masama. Meritum se izbjegava. Možda Ivan Supek doista podcjenjuje političare i precjenjuje intelektualce. Vrijeme manihejaca je prošlo. Ali da su političari jalovi ? jalovi su. (RFE)