IT-22.IV.CORRIERE-FRANCUSKI IZBORI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 22. IV. 2002. Crvena drama i crna sjena "Osrednji Chiracov rezultat, Jospinov poraz i Le Penov uspjeh nedvojbeno su, po melankoličnoj definiciji ministra financija Laurenta Fabiusa, 'politička kataklizma'. (...) U zemlji gdje predsjednik ima temeljne ovlasti (nadzire vanjske i unutarnje poslove, raspušta skupštinu, može vratiti zakone parlamentu), jedan tijesan mandat, mlak i dobiven zahvaljujući samo glasovima onih koji ne mogu glasovati za čelnika krajnje desnice, riješit će stanovnika Elizeja dobrog dijela njegovog autoriteta. U izvoru krize stoje barem dva razloga, usko povezana. Prvi je 'kohabitacija'. Poraz koji je pretrpio na parlamentarnim izborima 1997. primorao je Chiraca na suživot s lijevom vladom. Taj novi 'režim' (prethodne kohabitacije su bile kratke) lišile su zemlju stvarne političke dijalektike. (...) Drugi razlog, o kojemu bi i nama bilo prikladno razmisliti, jest da je svaka vlada Unije, desna ili lijeva, danas primorana voditi, makar i uz poneku nacionalnu razliku, politiku Europe i slijediti njene ciljeve. U Francuskoj, gdje su tu politiku u osnovi dijelili čelnik države i čelnik vlade, euroskepticizam je, na desnici i na ljevici, izabrao stranke neprijateljske spram Europe. Nisu svi birači Jean Marie Le Pena 'fašisti', i nisu svi birači krajnje ljevice trockisti ili ljevičarski nacionalisti. No ujedinjuje ih snažno nepovjerenje spram Europske Unije i gospodarsko-socijalne modernizacije koju ova nameće našim društvima. 'Antieuropa' danas u Francuskoj predstavlja 30 posto biračkog tijela. Nitko, u Bruxellesu i Frankfurtu, od sada dalje se neće moći praviti da ignorira taj rezultat. Svaka će zemlja Unije tumačiti glasovanje u svijetlu vlastite političke situacije. Uspoređena s Italijom, nova Francuska navodi na neka razmišljanja. 'Romanske rođakinje' nastavljaju paralelnim putovima, ali uz nepogodu nesuglasja koja će naglasiti njihove razlike. Dok se Italija devedesetih godina pitala nije li francuski politički sustav bolji od njenog , peta republika počinjala je davati znakove umora. Dok smo mi marljivo nakon izbora 1994. gradili naš 'nesavršeni bipolarizam', Francuska je sve više uništavala svoj. Dok je francuski sustav isključivao gotovo sva ekstremna krila, talijanski je sustav primoravao umjerene na desnici i ljevici da ih uključe, kako bi ih bolje koristili i nadzirali, u svoje koalicije. Dogodilo se to 1996., i dogodilo, na još očitiji način, s Bossijem u vladi, prošloga svibnja. Nakon jučerašnjeg glasovanja u Francuskoj mnogi će se pitati je li talijanska formula bolja od one francuske, ne zaslužuju li određene pariške kritike posljednjoj talijanskoj vladi danas ironični smiješak.", piše Sergio Romano.