IT-4.V.AVVENIRE-POPULIZAM I ELITIZAM

ITALIJA AVVENIRE 4. V. 2002. Francuska bolest "Možda u ovom trenutku u Europi ne postoji neka zemlja koja se može pohvaliti tako dubokim društvenim rascjepom poput Francuske. Glasačka potvrda Jean Marie Le Pena u prvom krugu predsjedničkih izbora i suvremeni teški poraz ljevica samo su najočitiji pokazatelji. Zapravo ima i drugih. Nazovimo to 'francuskom bolešću', kao što se prije pet stoljeća nazivalo jednu poznatu bolest koja je mučila Europu. Nazovimo to tako jer je to bolest za izvoz, od koje se nitko ne može izjasniti kao imun. Francuska je,, bojimo se, samo prethodnica. Bolest napada demokraciju, kakvu je oduvijek shvaćamo, i čini to barem na dva načina: s jedne strane elitizmom, s druge populizmom. Elite, nije važno da li s desnice ili ljevice, proglašavaju se progresističkim, zaokupljene građanskim pravima, vjerne društvenom sporazumu koji veže građane i one koji ih vode. Samo što je ta njihova demokracija bez javnosti: narod su putem davno izgubili. Čini se da elite gotovo ništa ne znaju o njegovim svakodnevnim potrebama, najčešćim pitanjima; njihova gluhoća se rađa iz izolacije u koje su se dovele. (...) Kao elite, doista vjeruju da su njihove odluke, po definiciji, nužne za opće dobro. (...) I dolazimo tako do drugog iskaza 'francuske bolesti', populizma. Ovdje je pojava zrcalno obrnuta. Ako su elite demokracija bez naroda, populizam je narod bez demokracije. Od Jean Marie Le Pena milijuni Francuza prestrašenih rastućim kriminalom, povrijeđeni isključivanjem koje ih stavlja na niže stepenice privilegirajući druge subjekte s potrebama, razljućeni nedosljednošću određenih poreznih, gospodarskih mjera i tržišta rada, ne traže prije svega demokraciju. Vjeruju da je ona već tu. Traže sigurnost, traže izravnavanje osi javnih ustanova koje izgleda da ih više ne uspijevaju predstavljati, prihvaćajući slogane koji potiču primitivne strahove, sve do toga da prihvatljivim čine povijesne gluposti poput čistoće rase, onečišćenje francuskog duha, sukob između viteza Orlanda i Maura, do toga da žele vjerovati kao je izlazak iz Europe rješenje za Francusku koja po njima izgleda da je sišla s pobjedničkog puta njene povijesti. Kako se naslućuje, ova dva ekstrema simptomi su iste bolesti. U oba slučaja, kako bilo, nedostaje po jedan sastojak: gdje se vrši demokracija nema naroda, gdje međutim ide narod nema demokracije. Osjećaj da se taj raskol može proizvesti i drugdje nije samo naš. U za sada skromnijoj mjeri antieuropeizam, euroskepticizam koji je nazočan u dobrom dijelu europskih nacija pokazatelj je brazde koja već postoji, i glede koje se treba učiniti sve kako se ne bi proširila. Nije slučajno da se često glede Europske Unije spominje 'manjak demokracije': što bolje od nepristupačne europske komisije ili isto toliko neshvatljivog dogovora čelnika država i vlada može u očima skeptičnih predstavljati simbol nedovoljne demokracije? No, dopustite, i najdrastičnije radikalizacije 'francuske bolesti' mogu biti pozitivno protumačene. Kao još nezadovoljena potreba za demokracijom, inteligentno protumačeno. Pozornica na kojoj se može i mora igrati ova utakmica upravo je Europska Unija koja ovih mjeseci ponovno piše svoja pravila. (...)", piše Giorgio Ferrari.