FRANCUSKA-LE COURRIER INTERNAT. OD 25.4.02. O DRŽAVNOM UDARU U VENEZUELI

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 25.IV.2002. Povratak na neuspjeli prevrat "Venezuelska glasila, poslodavci i dio vojske htjeli su glavu Huga Chaveza. Sjedinjene Države poticale su njegove protivnike. To su čimbenici koji su u Latinskoj Americi do sada bili dovoljni da sruše demokratski izabranu vladu. No Chavez se vratio na vlast nakon četrdeset osam sati. Je li na tom kontinentu sada nemoguće ozakoniti vojne državne prevrate? Državni prevrat protiv venezuelskog predsjednika Huga Chaveza trajao je tek dva dana: za to su vrijeme pučistima čestitali - pa i poticali ih - glasila, MMF, Sjedinjene Države, a onda i Španjolska. Naprotiv, osim Salvadora i, ispočetka, Kolumbije u kojoj je građanski rat (i koja je reagirala na veze Huga Chaveza s kolumbijskom gerilom), sve su zemlje na južnoameričkom kontinentu službeno osudile nasilje. Jedna lasta ne čini proljeće, pa se one tako nisu osjetile dužne da idu za primjerom SAD-a. To je dobra vijest za latinskoameričke demokracije! Jer Hugo Chavez - premda ima dosta putra na glavi - demokratski je izabran, a zatim je njegov izbor potvrđen. Znači li to da je na južnoameričkom kontinentu nemoguće ozakoniti vojni državni prevrat? Nadajmo se. Tako je OEA (Organizacija američkih država), osudivši puč, istaknula potrebu da se poštuje 'demokratska povelja' koju su njezini članovi prihvatili 11.IX. prošle godine - mig povijesti. Premda je Hugo Chavez - poznati pristaša Castra i protivnik Amerike - za neke vrag, za druge je utjelovljenje stanovitog oblika otpora. Tako je Gabriel Garcia Marquez, nakon susreta s Hugom Chavezom, imao 'dojam da je putovao i mirno razgovarao s dva potpuno različita čovjeka. S jednim kojemu je luda sreća dala priliku da spasi svoju zemlju. I s drugim, opsjenarom koji je za povijest tek jedan tiranin više'. No - to je loša vijest - čini se da se politika Washingtona na svom 'zaštićenom' latinskoameričkom području doista vratila dvadeset pet godina unatrag. Brzina s kojom je George Bush priznao pučiste, pa i sudjelovanje Amerikanaca u neuspjelom državnom udaru (koji su sva latinskoamerička glasila držala pouzdanim), tužno podsjeća na niz kobnih prevrata koje su podupirali i/ili pripremali Pentagon i CIA u Argentini, Čileu, Gvatemali... To što su među urotnicima bila dva američka časnika - što je State Department opovrgnuo - nije zapravo nikoga iznenadilo. A u Latinskoj Americi gotovo je postao običaj da američki državljani - vojnici ili djelatnici u državnim agencijama - budu prisutni u ključnim trenutcima državnog političkog života, premda se ta činjenica redovito pobija. Tako se u Kolumbiji u siječnju, u času obustave pregovora s gerilom, upozoravalo na nazočnost američkih časnika u bivšoj zoni popuštanja koju je simbolično trebala preuzeti vojska... No Hugo Chavez nije prijatelj SAD-a. To bi, s gledišta Bijele kuće, nakon 11.IX. mogao biti dovoljan razlog za njegov brži pad. Uloga glasila također je bremenita porukama. Venezuelska televizija, punopravni sudionik kratkotrajnog prevrata do zadnjeg je časa izbjegavala prikazivati snimke narodnih prosvjeda koji će nekoliko sati kasnije nanovo dati vlast Hugu Chavezu. Isto su učinile i američke televizijske postaje. Pa i francuske koje se, zaokupljene tog vikenda velikom nesrećom na Bliskom istoku, također nisu trudile da bolje izvješćuju o događaju. (...) U Caracasu, 'medijski je udar mogao samo stvoriti virtualnu vlast', da se poslužimo izrazom venezuelskog pisca Luisa Britta Garcije. Dakle, legalistički skok Latinske Amerike treba pozdraviti. Venezuelski vojnici - koji su kasnije uzmakli - pokazali su da su veći legitimisti nego što su bili nekad. Kao i njihovi argentinski i peruanski kolege koji u najnovijim krizama nisu učinili ono čega kako smo se pribojavali. Napose su se južnoamerički susjedi pokazali spremni da uime demokracije podupru predsjednika čije postupke i zamisli nipošto svi ne odobravaju. Tako su pokazali da se protive američkom upletanju. Ne budimo naivni: demokracije time nisu oslabljene, a to pokazuje stanje u Argentini, Peruu i Kolumbiji. No to je napredak: neke su pouke povijesti gdjekada korisne", piše Anne Proenza.