LAT 21. IV. BUSHOVA NEUSPJELA VANJSKA POLITIKA - VENEZULEA I BLISKI ISTOK

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 21. IV. 2002. Bijela kuća: prilagodba realnosti "'Jaki smo, odlučni i nepopustljivi', rekao je predsjednik Bush studentima prošlog tjedna pri 'Virginia Military Institute' (VMI). Takav zaista i mora biti. Izmorena nizom udaraca kod kuće i u inozemstvu, vanjska politika Bushove vlade osuđena je na vatreno krštenje. Put američkog državnog tajnika, Colina L. Powella, na Bliski istok nije okončao borbe između Izraelaca i Palestinaca. Iz dojavnih se izvora doznaje da je Osama bin Laden za dlaku izmaknuo SAD-u jer američko pješaštvo nije sudjelovala u navali na Tora Boru. Loše organizirani pokušaj puča usmjerenog protiv venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza, prijateljski raspoloženog i prema Castru i prema Iraku, razotkrio je očitu nesposobnost i neodlučnost vlade SAD-a. A (...) Kongres još uvijek nije dao predsjedniku ovlasti koje su mu potrebne kako bi započeo novi krug pregovora u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji i s regionalnim saveznicima kako bi utvrdio Područje slobodne trgovine Južne i Sjeverne Amerike. U međuvremenu, vlada tek treba dobiti potporu ključnih saveznika za temeljni element njene sadašnje strategije rata protiv terorizma: silom iznuditi promjenu režima u Iraku, čak i u slučaju da to zahtijeva vojnu invaziju snaga SAD-a. Zbrka s druge strane Atlantika počinje utjecati na rezultate anketa javnog mnijenja. Iako je potpora Bushu i ratu protiv terorizma i dalje snažna, veliki, i sve veći, postotak Amerikanaca sada sumnja da vlada ima jedinstvenu i održivu strategiju za vođenje rata. Dok čak i novine koje su prijateljski raspoložene prema Bushu kritiziraju predsjednikovu vanjsku politiku, kritičari vlade oštre svoje noževe. No i zabrinuti prijatelji i revni kritičari bi trebali zastati na trenutak. Vanjska politika vlade SAD-a se (još uvijek) ne osipa; prolazi kroz teško razdoblje u kojem preispituje i prilagođuje svoju politiku s kojim je većina vlada suočena prije ili kasnije. Nove vlade često dolaze u Washington sa čvrstim stavovima o vanjskoj politici SAD-a - a zatim sporo i teško prilagođuju te stavove kada se počinju susretati s realnostima i nesavršenostima vanjskog svijeta. Bill Clinton je ušao u predsjednički kabinet uz obećanje da će ljudska prava staviti ispred trgovine u odnosima SAD-a s Kinom. Na kraju je podupro primanje Kine u Svjetsku trgovačku organizaciju. Bushova je administracija došla na vlast odlučna da potpuno izmijeni ono što se smatra pretjeranim i neodgovornim vilsonizmom Clintonove vlade. Clintonova se vlada, tvrdila je Bushova, previše oslanjala na 'diskretnu moć' i popularnost SAD-a u svijetu. Žarko želeći, ponekad i očajnički, pridobiti prijatelje i utjecaj u inozemstvu, Clintonova je vlada potpisala međunarodne sporazume za koje konzervativci smatraju kako nisu u potpunosti u najboljem interesu SAD-a: Protokol iz Kyota iz 1997. godine, Sporazum za zabranu opsežnih testiranja, sporazum kojim se osniva međunarodni kazneni sud i tako dalje. Zaboravite sva ta vilsonska naklapanja, kazala je Bushova ekipa. Moć se ne dobiva zato što vas ljudi vole, tvrdili su novi konzervativci. Ona stiže kada zauzmete čvrsti stav i držite ga se. SAD bi trebao odustati od toga da služi interesima svjetske zajednice, tvrdili su pristaše Busha, a umjesto toga bi se trebao usredotočiti na ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa, na vlastiti način. Bushova vlada polako shvaća kako je 'diskretna moć' važna. Kada je američka vanjska politika popularna u drugim zemljama, njihovim je vladama lakše dati potporu SAD-u. Kada je - kao što je to slučaj sada - ta politika vrlo nepopularna, vlade su manje voljne i sposobne pomoći. Stanje prisiljava Bushovu vladu da se vrati politici desnog centra - često i politici koja nalikuje onoj Clintonove vlade. U svjetlu neuspjelog venezuelanskog puča, osramoćena vlada je ponovno dala potporu ustavnoj demokraciji u čitavoj regiji - čak i u slučaju kada na vlasti drži ljude kao što je Chavez. Jasne strategije izlaska za američke vojnike u Afganistanu nema. Bushov govor održan u VMI stavio je novi naglasak na izgradnju nacije i humanitarni rad u toj nesretnoj zemlji. Nakon što je učinila sve u svojoj moći da ostane po strani izraelsko-palestinskog sukoba od siječnja 2001. godine, vlada se našla u istom onom diplomatskom škripcu u kojem je bio i Clinton(...). Ne može se kazati da je prvotni Bushov stav glede vanjske politike bio potpuno kriv. Snaga je važna. No ne rješava sve probleme. Bushova vlada je bila dosljedna i odlučna u svojim akcijama uklanjanja Sadama Huseina - no saveznici nas ne slijede. Neki, posebice Europljani, naposlijetku bi nam se mogli pridružiti, no većina naših bliskoistočnih saveznika vjerojatno neće, a možda će nam se čak i suprotstaviti. Zbog čega? Ne zato što egipatski i saudijski režimi suosjećaju s Huseinom. Oni ga mrze i boje ga se. No te su vlade slabe - preslabe da stanu protiv javnog mnijenja. Možda bi se voljele uključiti u američki rat protiv Iraka, ali ne mogu. Američki je plan previše nepopularan na Bliskom istoku. Nevolja će biti još, posebice kada je posrijedi Irak. Nije dovoljno da Bush ponovi svoju tvrdnju kako je Husein dio 'osovine zla'. Svijet je tu poruku čuo i prije, i nije bio impresioniran. Novi sukob s Irakom saveznicima SAD-a će imati smisla samo ako bude predočen, barem dijelom, kao kampanja za multilateralizam i kontrolu oružja. Husein drsko krši i Sporazum protiv proliferacije oružja i odredbe UN-a za inspekciju oružja i kontrolu u sklopu sporazuma koji je potpisao kako bi bio okončan rat u Perzijskom zaljevu. Predsjednik Bush svijetu mora objasniti da će, ako se Husein izvuče iz ovoga, čitavi multilateralni sustav kontrole oružja postati beskorisni komplet sporazuma na papiru. Ako zlikovci mogu kršiti ključne sporazume bez posljedica, pisati sporazume nema nikakvog smisla. Ovo je tip poruke koju Europljani i Japanci vole čuti. Svijetu poručuje zbog čega je Husein opasan; podsjeća javno mnijenje svijeta da SAD drži svoju riječ i poštuje sporazume koje stvara; svijetu potvrđuje da se vlada SAD-a ima namjeru ponašati kao odgovorni međunarodni građanin - i da jedina svjetska supersila ne postaje razbojnička zemlja. Za neke u vladi, pretvaranje kampanje protiv Huseina u kampanju za multilateralne sporazume protiv proliferacije i za kontrolu oružja ima i svoju negativnu stranu. Podsjeća na povratak wilsonizmu. Realno stanje, međutim, je to da bez međunarodno vjerodostojne vilsonske dimenzije kampanje SAD-a protiv Iraka međunarodne potpore jednostavno ne će biti. Ponekad biti jak, odlučan i nepopustljiv znači progutati vlastite riječi. To je učinio Ronald Reagan kada se vratio nekoć prezrenoj politici Jimmya Cartera koja se zalagala za ljudska prava. Carter je to učinio kada je odustao od svoje politike prilagodbe Sovjetima da bi se odupro njihovoj invaziji na Afganistan. Da bi vodio sveobuhvatni rat protiv terorizma, što je postao njegov apsolutni prioritet, Bush mora ponovno izgraditi diskretnu moć SAD-a. Rezultat će gotovo sigurno biti vanjska politika koja ima više toga zajedničkog s Clintonovom erom nego su to Bush i njegovi najbliži savjetnici ikada željeli ili očekivali", piše Walter Russell Mead.